Darija Žilić | Književnost, nekad i sad

Dok rukom ispisujem činjenice bitne za jedan esej, prisjećam se bilježaka o knjigama iz mladosti. Žar i pokret ruke ostao je isti. U međuvremenu, u rasponu od dvadesetak godina, olovke su se zagubile. Sad, u jedan od sto praznih notesa, namjerno pišem rukom. Polučitko. Samo da usput zapamtim. Već za par dana neću moći odgonetnuti niti sama grafeme koje sam ispisala vlastitom rukom. Ostat će crne točke, krive linije, a sve će na kraju služiti tome da se u unutrašnjoj memoriji sačuvaju vitice imena i pokušaj ocrtavanja razvoja jedne drugotne književnosti. Bilješke koje su pisane nekad još čuvaju nit kontinuiteta, moguće ih je povezati u cjelinu, jer i mladost ima pretenziju vidjeti smisao u tom fragmentu nesavršenstva.