Slavica Gazibara | Još snage imam

otići ću na kameni izvor rijeke
pričati mu o boli čovjeka i tuzi djeteta
o ljubavi i mržnji
o ljubavi i smrti
o ljubavi

pričat ću mu o neobranom jagodnjaku na livadi
uz obronke brdašca gdje raste samo grab
o šumu što pojavi se iznenada
kad planina neprimjetno uzdahne kroz krošnje
o mirisu nijednom ravnom
što ispunja dušu
i vabi suzu ganuća
ljepotom
pohranjenom zauvijek
u čarobnu kutijicu
sakrivenu za dane samoće

pričat ću o povratku sebi
uz miris „seljačkog“ buketića s tržnice
o upornosti kojom njegujem sobne biljke
s mišlju na livade djetinjstva
o neopisivoj samoći u društvu
i pitanjima kojima ne nalazim odgovore

ali kad snijeg postane još jedna prošlost
a zaborav tek put preda mnom
znam
još snage imam
za ovo gnijezdo bez ptića
za nesan što zovu je život