Pisanje je potreba duha i logičan slijed nakon dugogodišnjeg staža čitanja. Svaki pisac je prije svega, pasionirani ljubitelj čitanja. Čitajući otkrivamo nove svijetove, pisanjem uobličavamo vlastite, našu maštu, htijenja, demone koji nas progone. Pisanje je i olakšavanje savijesti koja je bombardirana okrutnim svijetom koji nas okružuje. Također, i novo upoznavanje sebe samih kroz fiktivne likove, ali i obračun s osobama iz stvarnog života. Pisati znači potvrditi stvarnost još jednom, dati joj još jednu priliku u kojoj je mogla biti posve drugačija.
Pismo je uvijek socijalna kategorija. Kroz njega reagiramo na nepravde koje nas muče, na prošlost koja nije zabilježena vjerodostojno, na budućnost kojoj se nadamo. Svako pisanje je egzistencijalističko i svaki autor pokušava dati svoj pogled i utkati vlastiti svjetonadzor pravednosti u rukopis. Književnost nam je otkrila mnogo o povijesti različitih naroda i njihovim sudbinama. Bez nje bi bili trajno zakinuti i u neznanju.
Pisac je svojevrsni rudar. Mora biti naoružan strpljivošću jer proces pisanja nije uvijek pitanje inspiracije. Maya Angelou kaže da nema veće agonije od nošenja neispričane priče u sebi. I to je istina. Pisac je nemiran dok njegova istina koju želi podijeliti ne ugleda svjetlo dana. To će polučiti dugo očekivanu katarzu, kako u piscu, tako u čitatelju koji nosi u sebi sličnu priču.
Danas na tržištu postoji brdo literature za sve ukuse, a ipak je još uvijek teško pronaći onu savršenu knjigu za sebe koja će nas dotaći u žicu. Na pitanje zašto pišem odgovaram jer je to nedjeljiv dio mene. Treba reći da je svaki vrijedni čitatelj u sebe isto tako utko jednu novu dimenziju spoznavanja svijeta u kojem će se lakše snalaziti jer će ga bolje razumijeti.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.