Na pozivnici je pisalo: „...ovim putem Vas obavještavamo da ste ušli u krug nagrađenih pjesama. Ukoliko ste u mogućnosti, očekujemo Vas na dodjeli nagrada, priznanja i zbornika ....“
Pročitala je obavijest još jednom... i tako desetak puta. Pa to ne može ništa drugo značiti, osim da je dobila nekakvu nagradu, nema veze je li prva, druga ili treća, glavno da je nagrada, neko opipljivo priznanje koje se može spomenuti u životopisu. Toliko puta do sada su joj pjesme objavljene u zbornicima, izvođene na recitalima, ali do sada još nije dobila nagradu, pa bila ona i od malog, slabo poznatog recitala. Poslala je obavijest da dolazi i da je počašćena što je ušla u krug nagrađenih. U glavi su joj se tu i tamo rađale sumnje: „...kakve sam ja sreće i ovo bi mi moglo izmaći ... ali to su sve kulturni ljudi, paze što pišu u obavijestima ...“, no brzo ih je odbacivala kao posljedicu svog osjećaja manje vrijednosti.
Jesen je obuzimala poslijepodne kasne nedjelje, kada se uputila na recital u selo poznato po rođenju velikog pjesnika, no kako nikada nije bila tamo, uputila se ranije, zbog svoje slabe sposobnosti orijentacije i sklonosti da utone u misli i izgubi se i na najočitijim mjestima. Zapravo, uživala je sama lutati po nepoznatim mjestima, smišljajući nove priče i nove razloge svojoj samoći. Pri tome nije zaboravila namjestiti frizuru i obući najbolju haljinu, jer odavno je shvatila da nije jedina mnogostruka duša u jednome tijelu, pa se nije ni trudila stvoriti vanjštinu kakva se očekuje od pomalo smušene pjesnikinje. Bio je to za nju svečani dan i odlučila ga je provesti sebi u čast. Polako je vozila uz tugaljive krajolike, niz neodržavane ceste, gubila se bez uzrujavanja na neobilježenim puteljcima, puna radosti koja nije mogla biti osujećena svakodnevnim problemima. Malo je ljudi boravilo vani, povukli su se u svoje katnice, među zidove koji se sporo zagrijavaju, sudeći po debelim vestama na ljudima koje je zaticala po dvorištima. Pomislila je koliko su krajolik i načina života ljudi u njemu nepodudarni: po zagasitim brežuljcima prepunim neizoranih njiva trebale bi se čućuriti niske kućice u kojima se ljudi međusobno griju pričom, umjesto hladnih soba i velikih raznobojnih kuća iz kojih ljudi zapravo uglavnom izbivaju, radeći u gradu.
Dodjela priznanja i nagrada odvijala se u školi, kao jedinoj seoskoj pozornici kulture. Stigla je kasno, kada je dvorana već bila pune djece i uzvanika. Nitko ju nije prepoznao niti tražio ili bilo koga obavijestio da će doći, pa se, uz malo negodovanje okolnih ljudi, ugurala na pomoćno sjedalo. U publici je prepoznala neka lica koja je susretala po recitalima, no nikada se s njima nije zbližila, pa ni ovaj put nisu obratili na nju pažnju, iako su se ogledavali okolo dok nije počeo program. Priredba je bila dugačka i opširna, s nekoliko neizostavnih govornika, lokalnih političara. Zatim red recitiranja, red pjevanja. Izveli su i njenu pjesmu i morala je priznati da je dobro zvučala, pa joj se raspoloženje popravilo.
Onda je došao red na proglašenje pobjednika i dodjelu priznanja i nagrada. Prva, druga, treća nagrada, pa zatim pohvale, pa posebne, utješne nagrade i pohvale. Do zadnje je imala nadu. Uredno je pljeskala i pripremala nekoliko riječi kao zahvalu za nagradu, tek toliko da ju ljudi zapamte. Mislila je da nije dobro čula kada su pozivom na domjenak za sve prisutne završili priredbu.
Mislila je da će ju naknadno vidjeti u publici, ispričati se na pogrešci i pozvati ju da primi bar nekakvu pohvalu, pa je ostala još neko vrijeme sjediti na mjestu.
Dvorana se ispraznila i svi su se već premjestili u predvorje, gdje je bio domjenak, kada se trgnula iz razmišljanja o tome što će reći i kako objasniti obitelji, prijateljima, poznanicima, pa čak i zlobnicima, pred kojima se već pohvalila. Krenula je za drugima. Nitko ju nije pozdravio, ponudio pićem, upitao tko je i kako je, pa čak ni oni koje je već puno puta susretala na sličnim manifestacijama, ali koji su ovaj put osvojili trofej, pa je stisnuta grla i želuca izašla van i krenula doma istim, ali sada mračnim i neosvijetljenim putem.
Nakon par dana stiglo je nekoliko mailova zahvale na sudjelovanju, poziva na sljedeći recital dogodine, fotografije pobjednika. Ni riječi isprike. Organizatori su bili veoma zadovoljni odazivom sudionika, svojim sposobnostima u provođenju kulturne politike, sigurni u uspjeh prosvjetiteljske misije izvršene uz pomoć nepoznatih i nepriznatih pisaca i svoje skoro napredovanje u poslu.
Prošlo je neko vrijeme dok se nije sve usudila povjeriti svojim kolegama u književnom društvu, razmišljajući u čemu je pogriješila i što se zapravo dogodilo. Samo je jedna kolegica bila iskrena: „I meni se to jednom dogodilo, napisali su da sam ušla u krug nagrađenih, vjerojatno misle da je dovoljna nagrada što su izveli pjesmu javno na priredbi.“
Odabrano za 34. Susret hrvatskih zavičajnih književnika, Hrvatski sabor kulture, Zagreb, 2015.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.