Tomislav Marijan Bilosnić | Pogledaj oko sebe, čovječe

Pogledaj oko sebe ne nosi mrak u očima

Sve što vidiš loše nije zakon svijeta
nego samo navika gledanja

Pogledaj nebo je razapeto platno svitanja
sunce ti na licu ostavlja zlatne otiske prstiju

i ništa nije crno kako zvuče vijesti u prolazu 

Nad tobom se nebo otvara kao svježa stranica
Zvijezde su noću tihe iskre sjećanja svemira

i ne gase se

samo čekaju da ih ponovno primijetiš
a oblaci putuju kao bijele misli dana
Ne zaboravi ime vjetar postani

Pogledaj cvijeće: svaka latica je zastava života
ne predaje se ni kiši ni umoru
Trava pod tvojim stopalima

diše zeleno i uporno

šume mirišu kao sve što si zaboravio

a zemlja šapuće: Tu si i dobro si došao

I živi svijet lijep i ogroman

u njemu tišina nosi glasove tisuće godina

i ptice nose nebo u krilima
pčele u cvijetu uče sunce kako će biti slatko
leptiri su misli prirode

koji zaboravljaju jučer u svakom zamahu
a mravi nose svoju planinu bez žaljenja

Čuješ li pjev koji ne traži prijevoda
riku jelena što para zoru kao crveni veo
i tiho sasvim blizu vidiš li mačka
koji te traži kao mjesečevu zraku
a vjerni pas prepoznaje u svakom povratku

Čovječe pogledaj ljude i vidi

hodaju padaju ustaju

svatko sa svojim nevidljivim teretom 

i nevidljivom svjetlošću
u svakom licu jedna neispričana rijeka
u svakom pogledu most što čeka prelazak

Pruži ruku
to je najstariji jezik koji još nije potrošen
Pogledaj i sebe kao početak koji diše

Živi
ne kao sjenka dana 

nego kao njegov plamen

Misli na ljubav kao na pokret
učini što možeš za sebe i za druge
ne savršeno nego iskreno

Jedi Pij Ljubi

širi radost kao da je zarazna
kao da spašavaš vlastiti dah

I idi dalje

kao rijeka što ne pita gdje prestaje
nego ide i pretvara kamen u put

Ne dijeli svijet na tamu i svjetlo
svijet je kaleidoskop u pokretu
šareno srce koje kuca u bojama što se ne boje sudara

Društvene mreže lažu glasno
a svijet diše tiho i stvarno

Ne hrani mrak pored svjetla
jer i sjena je samo umor svjetlosti

Živi čovječe bez konačne stanice
kao vjetar koji ne pita smije li proći
život se ne objašnjava
nego se živi

I zapamti nema trajnog mraka
dan se vraća kao tvrdoglava istina

Pogledaj oko sebe
svijet nije nimalo dalek
u tebi diše

kroz dah si rasut u milijune lica

što pored tebe prolaze

Slavica Čilaš | Sjene

Povlače se pred mrakom

Neprimjetno se odvajaju od svega 

što ih danju okružuje

i povezuje sa sobom

Napučuju noć od koje se

ne razlikuju...

dok ih mjesečina

ne oslobodi mraka

i opet vrati obali

U ritmu morskih mijena

Kao plimu i oseku

   

Lorena Vojtić | Vapaj duše

Ovo ranjeno srce

satkano od bola,

zbog tebe je sada

podijeljeno na pola, 

a ti tražiš da se 

odreknem svega 

u što sam godinama 

slijepo vjerovala.

Dilemi koja 

mori duh

nema kraja,

i zato me prožima

neviđena žalost

izvan granica

zdravog razbora.

Iz dana u dan

proganja me

neispunjena želja,

okupana morem

kanulih suza.

Ja joj se ne mogu 

suprotstaviti,

jer bi to bila borba

s vjetrenjačama,

baš kao ona koju i

sam vodiš,

jureći za iluzijom 

minule ljubavi.

Kidam se iznutra,

gazim po sakramentu 

i obećanju što sam 

izrekla pred 

Bogom i ljudima.

Ovo ranjeno srce

satkano od bola,

zbog tebe je sada

podijeljeno na pola, 

a ti tražiš da se 

odreknem svega 

u što sam godinama 

slijepo vjerovala.

Lorena Vojtić

- Sedma zbirka;

Tminom okovani -

ZANAVIJEK

Ona nikad ne može 

biti potpuno sretna...

Za vratom joj 

već tisućljećima

diše neobjašnjiva,

ničim izazvana -

neprolazna sjeta.

Kontroverzna avangarda

sklona skandalima -

najbolji je opis njenog

buntovnog mladenaštva.

Hipotetski predodređena 

za uspjeh poetiziranosti,

doduše, posve 

mirne savjesti 

lomi oštra koplja -

tuđih podlih zavisti.

Nepremostive prepreke 

u trenu zaobilazi,

gotovo spasonosno 

ispisujući strofe 

svoje nekadašnje 

hipersenzibilnosti.

Tek usput, 

neki osmijeh traži...

Da malo prekine

tu mlaku tišinu, 

velom ogrnutu -

anksioznu agoniju.

Ali u okorjelom 

ljudskom srcu,

njega više nema 

ni za lijek.

Zanavijek, 

zanavijek...

- osma zbirka -