Viktor Vida | Svrgnuti car

Prezren od svirača i skupe ljubimice,
jer je moje carstvo dotrajalo,
u perivoje siđoh, da oslobodim ptice,
a milosrdni stotnik dâ mi krčag vina.
Na mahovini usnem
(kao nekod na dojci plesačice).
A kad se probudih,
izboden, krvav, nad mojom svijetlom šumom
crn je mjesec sjao.
Dojaši ratnik, preda me zbunjen stade
i javi mi, da carstvo –
moja domovina –
bez bitke, šaptom pade.
Prokunem svijet i htjedoh razbiti krčag,
al se predomislih:
ne vrijedi ni pola oke vina!
Pa ispih ga na dušak.

Viktor Vida | Zbogom, kućo bijela

Zbogom, kućo bijela,
pravilna kocko na moru.
Galeb te spaja s modrinom,
a bor ti kruni krov.

Zbogom, kućo bijela,
s vijencem od dunja na tavanu
i žitom u podrumu.
Mala tvrđavo sreće, mir s tobom!

Zora je zračila tvoje sobe,
a zvijezde se rojile noću,
u krčagu vode na stolu.
U tebe su ulazili prosci
sa zastavom i jabukom.

Iz tebe su izlazili mrtvi djedovi
nošeni s glavom prema moru.

Podne rasipa iskre dragulja.
Modri bljesak.

Evo, sunčan trak
pada u sobu, kroz kapke,
i traži bosa dječaka
što se skutrio u kut.

_______________________

Viktor Vida (Kotor, 2. listopada 1913. - Buenos Aires, 25. rujna 1960.), hrvatski književnik.