Valentina Brnos | Mjesečar

Jednom davno, prije više stotina godina, živio je čovjek po imenu Mjesečar. On je od svojeg djetinjstva, točnije, od svojeg rođenja, svake noći promatrao Mjesec. Divio se njegovu sjaju i ljepoti.  Suprotno svemu što je normalno za ljude, po danu je Mjesečar spavao i sanjario kako je lijep život na Mjesecu, a noću su ga budnim držali košmari o ogromnim bićima koji nastaju iz tame, strahova i mržnje. Jedini zadatak tih ogromnih bića bio je uništiti radost i sreću u ljudima. Čim bi ljudi zaspali, ušuljali bi im se u domove i oduzeli im snove,  u zamjenu bi podmetnuli sve njihove strahove i strašna iskustva. Bića iz mraka i sjene preuzimala su jedno po jedno naselje na Zemlji i uništavala su sve oko sebe. Mjesečar se previše zanio pričom koja je kružila od generacije do generacije i koju su roditelji znali pričati svojoj djeci dok bi bili nemirni kako bi ih ustrašili. Priču je učinio još strašnijom, jer su košmari bili toliko stvarni da je dječak počeo strahovati za svoje selo, pa je dežurao, a većinu dana premoren spavao. 

Valentina Brnos | Samo pet minuta

Te noći bila sam iscrpljena, umornija nego ikad….

Nakon napornog treninga, vratila sam se pješice kući. Zbilja mi se nije dalo ići autobusom, a i željela sam se malo prošetati te isplanirati sve svoje današnje obaveze.

Imala sam savršen plan u svojoj glavi. Doći doma, izvesti psa u dvorište, isključiti mobitel, pa ga sakriti od same sebe u neki ormarić, zatim se sasvim prepustiti učenju, te ići spavati „točno na vrijeme“ (kako bi moja mama svake večeri ponavljala i ljutila se što do kasno ostajem budna) u 22 h. Cijelim putem prema kući pješačila sam sva sretna i zadovoljna, misleći da ću zaista ispuniti zacrtani plan. Došao je i taj trenutak kada sam napokon ugledala svoju zgradu. Ta me šetnjica stvarno iscrpila……i još kada mi je pogled pao na veliki, kožni kauč, prepun jastuka s dekicom na njemu…jednostavno nisam mogla odoljeti!

„Samo pet minuta!!!“ pomislila sam i tako se automatski izvalila na kauč. Misli su mi daleko odlutale, pa sam ubrzo pala u dubok san…Jedna od mnogih grešaka toga dana, bila je i što sam zaboravila postaviti alarm, a zatim se probudila nakon puna tri sata!!! Osjećala sam se gore od medvjeda nakon što se probudi iz zimskog sna. Bila sam zbunjena, oči su mi se sklapale, a sve oko mene bilo je mutno. Na putu do toaleta, u namjeri da se umijem, slučajno sam  pala preko sestrine papuče i zaradila veliku kvrgu na čelu. Ovaj dan doslovno nije mogao ispasti gori. Iz drugog sam pokušaja uspješno stigla do toaleta, te se na miru umila i osvježila. Vratila sam se u dnevni boravak, gdje sam skoro doživjela srčani udar, pogledavši na sat. Nisam mogla vjerovati!!! Deset i pol!? Već sam prekršila vrijeme do kada mi je dopušteno biti budnom, a nisam ni zadaću napisala. Prošla sam kraj ormara. Miris čipsa od paprike i Kiki bombona malčice mi je omeo nos, a tek kad sam čula vibraciju mobitela, nisam mogla više izdržati. Izvalila sam se na krevet, te potpuno zaboravila na školu. Točnije, sjetila sam je setek otprilike nakon sat vremena, kada sam prešla sve društvene mreže. Tada je stvarno bilo dosta!!!!

Uzela sam školsku torbu, izvadila knjige, bacila ih na stol i ljutito zasjela na stolicu. Započela sam učiti, no oči su mi se polako sklapale. Bilo je jedan iza ponoći. Zaspala sam nad knjigama bez da sam išta napisala i naučila. Osjećala sam se razočarano, nevaljalo, neorganizirano, lijeno…jednostavno, bilo me sram što nisam ispoštovala svoj plan i što su me druge okolnosti omele u tome.

Mobitel je zazvonio. Brzo sam se trgla i pogledala što me probudilo. Bio je to alarm. Nisam mogla vjerovati da sam sve to uspjela sanjati u samo pet minuta. Izvadila sam knjige, sjela za stol i sve naučila kako treba.

Radionice kreativnog pisanja: prof. Vladimir Papić, Pula

Valentina Brnos | Čuvar šume

Moja obitelj i ja svake godine za vrijeme zimskih praznika odlazimo na skijanje. Naravno, idemo na različita mjesta. Moji roditelji ove su godine odlučili sestru i mene povesti na neko „tajno“ mjesto, a nisu nam željeli reći gdje ćemo ići ovoga puta.

Došao je dan putovanja. Sestra i ja smo u autu razmišljale gdje idemo. U tu našu „igru“ su bili uključeni i roditelji. Oni su nam pomagali opisujući to mjesto. Toliko smo razmišljale, ali se jednostavno nismo mogle sjetiti koje je to skijalište.

Ubrzo smo stigli. Razočarali smo se zatečenom situacijom. Na odredištu nismo vidjeli niti malo snijega, na tlu je rasla proljetna trava, sunce je sijalo. Snuždeno smo se uputili prema hotelu.

Dok su se roditelji žalili na recepciji, ja sam se odlučila prošetati i malo razgledavati. U jednom sam trenutku na tlu ugledala neko malo čudnovato biće.