Jučer sam došla kod jedne bake,moje korisnice. Baka koja nema nikoga i svakodnevno svoj život podredi vjeri i crkvi. U crkvu ide redovito, i redovito od svoje male mirovne ostavlja dar u crkvi. Na putu nje, kada sam biciklom prolazila pored groblja, sjetila sam se svoje bake i djeda, i bila sam baš u nekom svom emotivnom prostoru razmišljajući o njima. Sjetila sam se razgovore mene i bake kada skupa radile kolače za Božić. Razgovore o životu i ljudima.Mi smo uvijek bile svoje,posebne. Znale smo se posvađati, a uvijek bi se se pomirile za pet minuta. Bile smo iste strane dvije obale, isti karakter. Nije ni sa mnom uvijek bilo lako. Bila sam mala prgavica koja je uvijek tjerala po svom. Uvijek sam imala svoja razmišljanja i svoje stavove. Ali sada, kada sam prolazila kraj groblja u mislima mi je prošao naš poslijednji zajednički Božić koji smo provele kao i obično, radeći kolače i razgovarajući o životu i ljudima. A tu su bile svakakve priče o dedi, jer deda je bio svirać, dobričina, veseljak i bezgranićno optimistična osoba. Igrao je trubu i saksafon u jednom sastavu, od svoje dvanaeste godine. Miris cimeta ispunjavao je prostoriju a ja sam se osjećala tako zaštićeno od dodira vanjskog svijeta. Baka je bila, iskreno da kažem, teška osoba, ali kad sam ja bila u pitanju, u pogledu joj se slutila toplina i nježnost koju je skrivala od vanjskog svijeta. Znaš malena, kaže ona meni, ljudi se poštuju i vole dok su živi. Jer kad jednom odu uzalud sve suze i molitve na praznom grobu. Eh malena moja, tek kad ti ode neko drag osjetit ćeš kako je biti stranac u vlastitom svijetu.
Osjetit ćeš kako je svijet zapravo okrutno i hladno mjesto. Znaš,ja ću naći svoj mir tamo gore, a kako ćeš mi ti,lane moje? To se pitanje odnosilo se i na mene i na nju jer smo jedna za drugu bile previše vezane. Nakon što mi je kroz misli proletjela čudna tuga, kao da mi je kroz pluča prošlo tisuću uboda od mača neizbježnost, i na trenutak sam u grlu osjetila razarajuću paniku. Jer koliko god bi se bile posvađale i branile svaka svoju stranu, mrzila sam i samu pomisao da jednog dana neće biti tu. Baka je bila izuzetno pobožna osoba iako nije često odlazila u crkvu. Ali uvijek mi je znala reći ,Isus najprije mora biti u našem srcu i u našim djelima. Jer kad jednom dođemo pred njegov sud po djelima će nam suditi a ne koliko smo puta posjetili njegov hram. Svašta sam ja od bake naućila.A kada mi je počela pričati o dedi, toliko smo smo se znale nasmijati. Jedanput mi je ispričala priču kako je deda izgubio tortu na motoru koju je trebao donijeti na njezin rođendan.
Ah taj tvoj deda šeprtlja, ne zna ništa napraviti kako treba,rekla je. Koliko sam mu puta gasila cigaretu kada je umoran došao iz igre i zaspao a cigareta je ostala upaljena.To me naljutilo i posvađale smo se,jer nije ni dedi bilo lako zarađivati novce svirajući. A od dedinih novaca izgradili su pristojnu kuču. Sada kada je nema i kada sam prolazila kraj groblja ušla mi je u misli, upitala sam koliko sam joj zapravo nalik? Došla sam kod te bake, moje korisnice, išle smo zajedno da joj donesem drva za ogrjev u kuču.Upita ona mene,Sanja jeli ideš u crkvu?Ovakva iskrena kakva jesam. Kažem joj, baka Isus je u srcu.Velikodušnost i dobrota se kroz djela pokazuju a ne kroz ljubljenje oltara. Jer neki ljudi ljube oltar u crkvi a mač su s dvije oštrice. Bacaju kamenje osude i nepravde na tvoja leđa dok se još nisi ni okrenuo. Takvi ljudi za mene su dvolični, pokvareni i zli. Zar nije Isus rekao,tko je bez grijeha neka baci kamen prvi. Moja korisnica baka me samo šutke promatrala. Nakon nekog vremena opet smo se opustite u razgovor i počele raspravljati o smrti i bolesti. Meni opet vrag neda mira, pa iskreno iznesnesem svoja stajališta. Kažem ja njoj, bolje da se Bog smiluje i uzme k sebi ljude koji su teško bolesni i ne mogu se izliječiti, nego da pate. Koliko smo razlićite, samo je prozborila. Zar nije tako? Koliko ljudi ima teško bolesnih od raka koji svakodnevno trpe bolove. Iz kojih život curi a ne mogu umrijeti. Zamislite koliko je to teško gledati njihovim najmilijima, obitelji.