Mjesec šeta usnulim gradom
kroz plamteće sjene sutona,
kao da priziva
naše nade, strahove i kajanja,
dok suza se u oku jeseni njiše,
kao vjetrenjača
što prokosi rijekama nemira.
Jesu naše duše od stakla?
Na čijim se okinima sljubljuju
kapi nježnosti,
s umrljanim blatom prošlosti.
Pa se prolije ego
kroz puste poljane naših htijenja,
kao kap jeftinog vina
u skupocjenom dućanu.
I bole riječi koje su sišle
s napuklih usana,
kao vatra što guta
naše hramove.
Pa zajeca tuga vojnika
na zagarištu usamljenih snova,
kao harfe na oltaru grijeha.
Dok pijemo s istog kaleža,
i nebo plače u kolijevci ptica.
u pustim noćima
rasule su se emocije,
kao proliveno mlijeko
iz čaše sudbine.
I onaj maleni komadić sunca
što grije naše raspukline
je tek tišina grada,
što nestaje na noćnim svjetiljkama.
A gdje je sreća?
Dok je tražimo u prljavim trambajima
grada ,koj nas nije volio
A ljubav klizi
kroz naše žedne dlanove,
kao kap mjesečeve krvi,
i komad odlomljene zvijezde.
Negdje u daljini
oči dječaka,
kao preplašeno gnijezdo srna,
gledaju kroz slomljeno staklo
sudbine.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.