Provincijski gradovi, svećenici, časne sestre, vještice… – Mislav Gleich s lakoćom smješta bizarne teme u svakodnevnicu, a dosadašnjim krimićima dodao je i grupu dječaka koja početkom devedesetih vodi istragu o nestajanju njihovih vršnjaka u engleskom gradiću Malwarku. Mislav Gleich je spretan i vrlo produktivan pisac koji s lakoćom postiže željenu emociju u svojim romanima, bila to neizvjesnost i napetost ili pak humor i ironija kojima zna začiniti svoje priče. „Teror u Malwarku“ peti je Gleichov roman, a objavljen je kod nakladnika Despot Infinitus.
Gleich se publici predstavio 2018. godine romanima “Nikolay Vasilevsky” i “Samostan Craven Hill“ te krimićem „Velika nevolja oca Dickersona“ (2022.).
Mislav Gleich rođen je 1997. godine u Zagrebu, a završio je diplomski studij anglistike i komparativne književnosti. Uz beletristiku, priče i romane, pisao je i kolumne u Školskim novinama s prijedlozima za pedagoška poboljšanja.
S Mislavom Gleichom razgovaramo o njegovom novom romanu „Teror u Malwarku“, o suvremenim prijetnjama mladima, analognom dobu u koje je smjestio svoje junake, o poveznicama sa suvremenicom te o dickensovskim motivima koji ga inspiriraju.
Roman „Teror u Malwarku“ može se nabaviti u svim većim knjižarama i web knjižarama.
U doba Mate Lovraka djeca su upućivala kritiku svijetu odraslih obnovom starog mlina, a u Vašem romanu „Teror u Malwarku“ jedanaestogodišnjaci kreću u istragu nestanaka svojih vršnjaka. Je li poduzetnost malih detektiva odgovor na socijalni nemar prema djeci, sveprisutnu sebičnost i zapostavljanje društva koje djeca osjećaju? Odakle inspiracija za roman o gradu u kojem nestaju djeca?
Donekle i jest odgovor na socijalni nemar, jer se neki od dječaka boje povjeriti odraslima. Odrasli su često izvor neprijateljstva i nerazumijevanja, umjesto ljubavi i shvaćanja. Takav je slučaj i kod Georgea u Malwarku. Njegov je otac alkoholičar i zlostavljač. Alfiejevi roditelji su pak diktatori – pisne li im da je zalazio u opasniji kvart, oni ga neće razumjeti, već će ga okriviti i staviti u kaznu. Kao i brojni roditelji u stvarnosti, time samo potiču kontraučinak da dijete udaljuju od sebe. Umjesto toga, trebali bi shvatiti Alfiejeve postupke, objasniti mu kako se doveo u opasnost, zagrliti ga, i dati mu do znanja da im se uvijek može povjeriti i pritom ne strepiti.
Kao dijete živio sam kratko izvan Zagreba. Ulice je ondje obilazila jedna kvartovska „babaroga“, poznata kao Bara. Kucala je po vratima i moljakala alkohol. Moji roditelji plašili su mog brata da će Bara doći po njega ako ne bude dobar. I dalje mi je zastrašujuća ta ideja da nekakva 'Bara' izvire iz magle i grabi djecu. Budući da volim priče o otmicama, priča utemeljena na Bari činila mi se kao savršena za roman.
Može li Malwark sa svojim opasnostima i patologijom biti projekcija stvarnih opasnosti koje djeca osjećaju u provincijskim gradićima? Koliko horor romani za mlade odražavaju strepnje i izazove stvarnog svijeta?
Apsolutno. Malwark je zamišljen kao maglovit, mučan grad opasan po djecu. Međutim, nije da u svakom provincijskom gradu nestaju djeca. Redovito izlaganje fikciji poput Malwarka može nam izokrenuti pogled na stvarnost. Da, zločini se događaju, u svijetu postoje opasnosti, no takvi su događaji ekstremi koji ne pogađaju prosječne osobe. Pogotovo je Hrvatska sigurna zemlja – jedna od najsigurnijih. Naravno, idealno nemamo nijedan zločin, ali takvo što teško je izvedivo uzimajući u obzir društvene kompromise na koje moramo pristati (npr. tenzija između nečije slobode i potencijalnog kasnijeg zločina), našu urođenu životinjsku biologiju, i nasumične faktore.
