Milodar Tomljenović | Za umjetnost

Ako postoji uzrok sveg prolaznog, Duh kao ono trajno, nepropadljivo, ono vječno što nosi u sebi ovaj tijek bića, ovu estetsku bujicu bivanja, onda je smisao i značenje za čovjeka zajamčeno. Onda sva naša djelovanja, vještine, moći, sposobnosti i funkcije, mogu sebe svjesno uključiti u božanski život već ovdje na zemlji. Prilika da se čovjek i Duh povežu za života tu u središtu kozmičke misterije proizlazi iz samog ustrojstva bića, iz okvira opće evolucije čiji je nužan ishod da svaki pojedinac realizira svoje zastrte mogućnosti koje su poput lepeze rastegnute od zemaljskog početka do spiritualnog ispunjenja. Priču o duhu najbolje i svestrano može oblikovati umjetnost, glazba, literatura kako u proznom tako i poetskom izričaju, zapravo na bilo koji način podesan kao sredstvo objave svjetova svjetla, ljubavi i spoznaje. 

Milodar Tomljenović | Za umjetnost

Ako postoji uzrok sveg prolaznog, Duh kao ono trajno, nepropadljivo, ono vječno što nosi u sebi ovaj tijek bića, ovu estetsku bujicu bivanja, onda je smisao i značenje za čovjeka zajamčeni. Onda sva naša djelovanja, vještine, moći, sposobnosti i funkcije, mogu sebe svjesno uključiti u božanski život već ovdje na zemlji. Prilika da se čovjek i Duh povežu za života tu u središtu kozmičke misterije proizlazi iz samog ustrojstva bića, iz okvira opće evolucije čiji je nužan ishod da svaki pojedinac realizira svoje zastrte mogućnosti koje su poput lepeze rastegnute od zemaljskog početka do spiritualnog ispunjenja. Priču o duhu najbolje i svestrano može oblikovati umjetnost, glazba, literatura kako u proznom tako i poetskom izričaju, zapravo na bilo koji način podesan kao sredstvo objave svjetova svjetla, ljubavi i spoznaje.

Milodar Tomljenović | O poeziji ukratko

Istinski izvor poezije je u Duhu. Duh je vrelo poetske moći. Glavna moć pjesnika je pravo viđenje, pravi osjećaj, pravi dodir s onim najvišim. On, pjesnik, vidi istine i pipa čuvstva i čuje glasove same zbilje poput kakva vidovnjaka u njihovoj unutarnjoj ili božanskoj esenciji i egzistenciji. Ova bića radosti raznosi intuicija i ljubav diljem ljudskih srdaca i umova. On je trapljenik koji se odvaja od običnog, od nižeg, od svakodnevnog za slavu višnjeg. Inspiracija je ta koja preuzima moćno nebesko bogatstvo, njezin dah je vjetar iz visina i voda života koja poput lijepa potočića teče i slijeva se u doline našeg uma, našeg srca i tijela, ili poput sunca žarkog grije promrzle vrhunce i ledenjake usnulih nada i vizija i promrzlih želja najviših drhtaja zazivanja.

Ljudski um i srce ispijaju vode božanskog nadahnuća. Tako nastaje vrhunska i najodličnija poezija. Poezija je starija, drevnija od proze. U zori čovječanstva ljudska nevinost pjevala je život, i nije ga analizirala da bi ga poslije mukotrpno slagala, nanovo oživljavala. Poezija je posredstvom riječi bilo srca, bilo uma ili slogova tijela odražavala samu srž različitih procesa univerzuma. Svaka pjesma ponavlja tajnu svijeta tako da ju izvodi iz mraka na svjetlo duše i svijeta.

Milodar Tomljenović | Uzdrhtali čas

Sasvim slučajno, tko se s čime
nikad viđenim sreo, ove skupocjene
kako se presnažno prime,
protrnu me mjesečini nalik zjene.

Ulaze polako, tat što se ne kaje –
more u kotrljanju preko žala
dok povlači zrnce nejako i daje
ga na skrb dubi dalje od obala.

Što u njima tako nemilosno bukne,
sjaj moći streličara riješen da gađa
metu sulicom koja k meti sukne?

Ja nisam žrtva, unutra ništa ne opire.
Ove oči, nek me njihov osjet pohađa.
O daj, samo tako nova zbilja dopire.   

Milodar Tomljenović | Pune su darova riznice naše

Što to imaš, što to nosiš, o samotna,
da me k tebi privuče?
O kako srce ubrza se, 
i čelo opušta pogled tvoj što rosi.

Dugo već žudim ti držati ruke.
Jer mimoilaženje nije dovoljno.
Rijeka ta u svojoj sreći
iskrada se iz nas.
U voljenje htjela bi utočiti se.

Milodar Tomljenović | U vrtu duše

Preda mnom duše tvoje
nepoznat je vrt.
Rado bih kročio u nj.
K meni, evo, stižu vabljenja blaga,
i okusi puni neopisivo
crtaju obrise i obećavaju
čuvstva bez sahnuća.
Hoću da oblikuješ
škrte daljine za još
neposustale polutmine,
što bi da postanu
neugasle svjetiljke.

Milodar Tomljenović | Nepodnošljiva dika

Prolaznost – povorka ljepote;
i vrijeme divote gnjilih rana.
Ona, prijatelju neznani, naš je
neumorni putnik što kruži
oko uznemirenih duša.

Milodar Tomljenović | Pozlaćeni sag

Padaju ljudi. Padaju. A nisu lišća.
Padaju i kad nije vjetra,
i od opterećenja otpadaju,
dodirujući se bez volje
dok zajednički žute
naočigled, u svijet dolje.