Padaju ljudi. Padaju. A nisu lišća.
Padaju i kad nije vjetra,
i od opterećenja otpadaju,
dodirujući se bez volje
dok zajednički žute
naočigled, u svijet dolje.
I kao da nigda ne bijahu
gore u visinama,
više zreli i zeleni,
umetnuti u hvoje fine,
leže sad po tlu neugledni,
suhi i bezazleni,
posve bezvrijedni.
A nečiji pogled,
što dohvaćao njih
je s daljinama dojučerašnjih
lepršanja,
namri im samoću.
Onu slabu samoću
koju pod nogom ćuti,
i sluša šumor gotovo drag,
onaj koji noću
razočaran - još nije pao
na taj pozlaćeni sag.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.