Lidija Barić | Srna na autocesti

Može li se jednostavno izaći iz vlastite nutrine?
Pokušavam već drugu godinu zaredom, a nazire se i treća.
Zapustila sam se po cijelom tijelu da se zaštitim od bluda i neimaštine duha.
Još čekam plodove te ludosti što se nastanila negdje između duševne boli i fizičkog
odumiranja od emocionalne slabosti.
I emotivne.
Nekad se volim i grlim sve svoje poraze i ljubim ih i mažem malim melemom.
Nekad želim postojati izvan sebe, ne želim ovu nutrinu.
Poput zmije, prijateljice nas ženskih spodoba,
sanjam o presvlačenju kože i unutarnjih organa, o rođenju nove duše.
Tijelo može i ostati ovo, prilično je netaknuto.
To bi bio, ukratko, moj san.

Lidija Barić | Kartaga

bacila sam svoje tijelo s desetog kata
to je bilo nužno da se očistim od zvijeri
možete li me vidjeti kako ležim na kiši
nije bila dobra ideja privlačiti poglede neznanih

ipak, bacila sam svoje tijelo s desetog kata
kažem da sam ga bacila s desetog kata
pjevam da sam ga bacila s desetog kata
jer svaka sloboda dolazi s cijenom,
a djelić je duha mojeg ležao ondje
zaprepašten i mokar do gole kože,
al’ na njega, čini se, mogu računati uvijek

ponavljam, bacila sam svoje tijelo s desetog kata
to je bilo nužno da ga obranim od daljnjeg propadanja
jer ni pustoš Kartage postidjela ga se ne bi
čekaj
jedne bogate pa umrtvljene Kartage

Lidija Barić | Od kolača s malinama na fotografiji

 

od kolača s malinama na fotografiji

učinilo mi se da su ranice, akne na bijeloj koži

skrenula sam pogled brzinski

pomislivši da mi je pretraživač

zagađen oglasima i virusima

na sreću, brzo čitam čak i krajičkom oka

vratim se na fotografiju

to nisu ranice, to mi se učinilo

napokon

Lidija Barić | Stopljene riječi kao eng. waterbed

ti mi ideš u susret

dugo nisam izgovarala ovu zamjenicu

kojom volimo, okrivljujemo, korimo

ti kao stvarna osoba

ne kao zamjenica

osobna

dolaziš u susret k meni

ili samo meni

isprobavam kako se može ljepše reći

vidiš i sam moje uzbuđenje

ususret

u susret

draže su mi stopljene riječi

usto

uz to

Usto, da nastavim, nosiš pogled

ne znam što on znači

samo znam da se zakačio za moje mišićno tkivo

pa ipak,

nadam se da ne vidiš tolike nesigurnosti

neprospavanu noć

i samoću koja želi da je pronađeš

i uzmeš u krilo

Lidija Barić | Kad je vani sunce

duboka, duboka čistina

na obzoru

u svemu se može vidjeti

moj odraz

kad izađem na cestu

čeka me raskrižje

kao točka do koje uvijek

uvijek moraš stići

prije nego kreneš

onamo kamo si mislio

da je 

u tom trenutku

najbolje

duboka, duboka čistina

dokle pogled seže, čistina

ptice odmaraju na žici

dalekovoda

na obrazu sol

na obrazu voda

pod obrazom krv

ne vidi se

srećom

Lidija Barić | Sanjam da postanem zrela žena

zaista je strašna misao
da u svakom kutu moje bivše sobe žive laži
nije to tragedija
moglo je i gore
stvarno je to ružno i pomisliti
i onda dolazi strašan gubitak
da ga mogu progutati
da ga mogu spaliti na lomači
morat ću se samo iznova roditi
zaista je strašna pomisao gubitak
zaista je nesnosna gruba praznina
u svakom trenutku zavirujem u sebe
zar su zaista ove misli sav moj svijet
uključujem glazbu koja mi je dugo bila maćeha
za desetljeće, dva, nadam se,
zvučat ću i zračiti –
prava Amira Medunjanin

Lidija Barić | Još nemam bore

kaže jedna moja poznanica da sam joj uvijek ista
istina, još nemam bore, koža mi je čista
sva ta vanjština ostala je ista

iznutra
što je iznutra
iznutra se sve promijenilo
iznutra se vide pokošeni vojnici na polju
nakon odlučujuće bitke
njihovi razbacani oklopi
koplja i ranjeni konji
voda, krv i blato
blato i kiša što lijeva
bez milosti za –
polužive

Lidija Barić | Skica šetnje

Svađaju se vrane u krošnjama,
perivoj niče iz zemlje,
Korana kreće put istoka.

U zraku svježina, početak.
Drven most na kraju grada,
kroz njegovu utrobu rijeka.

Sunce u povoju, magla na izmaku,
koraci odlaska,
uzdiše jutro.

Lidija Barić | Riječ, dvije o meni

Obična sam poput ruke na ramenu
stranca koji traži utjehu
i kao golubica pored repa paunova –
toliko sam obična.
Obična sam poput jednozrne pšenice
što vjetar je savija do zemlje svojim zviždukom.
A kako li je tek obično moje tijelo –
poput večeri danu
i smrtnosti bezdanu.
Poput kamena u gori
i grebena u moru.
Obične su i moje misli.
I moje su pjege sasvim obične.
I grudi moje i mlijeko njihovo.
Moje noći i crnina njihova.
Moja je prošlost obična.
I moja mladost.
I svi moji životi.
Obični su koraci moji i staza njihova.
Sve ono što je moje
i što mislim da mi pripada.
Moj udah.
Izdah.
I nitko nije vidio ništa običnije – kažu.

Lidija Barić | Deseterci na kraju

Napisala bih ti strastvene riječi
pune ljepote i uzvišenosti,
ogoljene i mamurne,
prizemne u svoj blaženosti.

Napisala bih ti gorljive riječi,
ostalima nerazumljive,
omamljene, nikako lascivne,
tek boemske i slobodne.

Napisala bih ti ljubavni zbor,
besramno prodoran i mesnat
koji ne može ponoviti ni jeka.

Napisala bih ti deseterce:
tvojim ću dozvoliti prstima
da teturaju po mojoj žeđi.

Lidija Baić | Zoridba

Prolazim kroz zrenje
i bojim se... I radujem.
Načela me sa svih strana
pošast koja ne prašta.

Svjesno gubim na vremenu
u grču novih poraza,
to vrijeme možda liječi sve,
al’ nikad boru s obraza.

Dijete sam bez brižne majke,
sȃmo učim hodati,
zaplićem se i kobeljam
pa ipak uvijek stazu nađem.

Bojim se i radujem,
tog okusa je šećer-limun,
zoridba me sama našla,
na nju nitko nije imun.

Lidija Brić | Sjećanje u prolazu

Izliše noćas se boje tog ljeta

iz kapljica grimizne kiše,

po mojemu tijelu i koži

bez glasa ti

srce u mojemu diše.

I nebo je primilo

toplu i crvenu

boju bez blažene sjete,

užaren pogled me gledao potajno,

tajno, dok bijah još dijete.

U meni se rodilo zviježđe iz očiju

tvojih što nekad je sjalo

davno, iz mraka,

u ljetu bez kraja

što s krajem nas spojilo samo.

Lidija Barić | Nasljedstvo

Ti to još ne znaš, možda nikad i ne saznaš,
ja pišem o tebi i pišem noću pod svijećom
kad konačno zaspe moji ukućani
i od njihovih nosova krijem svoje neumorne zapise.

Ja sam tebi posvetila stihove
koji su postali moje blago,
riznica u raskošnoj nekropoli
otkrivenoj arheološkim iskapanjem.

Možda će ih naslijediti potomče
mojih sestara, možda kći
mojega brata i tada će otkriti tajnu
dugo čuvanu pod zvijezdama,
u ostacima ispod taloga prašine.

Ti ćeš jednom postati moj polis,
svojim ćeš ulicama prokopati moje srce.

Lidija Barić | Može li ikad ne boljeti Amor?

Srce se moje užarilo,

slušam ga, tinja

i ne boli me odveć

i čudom se čudim

jer, može li ikad ne boljeti Amor?

Lidija Barić | Svakodnevica

Moje riječi traže svoj jezik i zapliću se
kao poludjele gliste na kiši koje djeca gaze
nemilosrdno i bolno.
Toliko se skitnica namnožilo u mojoj glavi,
hranim ih svakodnevno
jednim toplim obrokom obavezno,
smislim nešto na brzinu kad se vratim navečer
s puta.

Lidija Barić | Slutnje i nemiri

U tvojim su očima zvijezde,

beskrajne planine 

i divlje rijeke… utapaju me.

U tvojim je očima more,

uzburkano i modro,

udara divlje… o stijene.

U tvojim je očima žena,

predana i gorda

i divlja… ako hoćeš.

U tvojim je očima dubina

u kojoj se krijem,

duboka, divlja… i sama.

U tvojim je očima slutnja

i obilni nemir 

i divljina… osjećam.

U tvojim je očima nemir

i obilna slutnja

i divljina… slutim.

Lidija Barić | Korana je vječno mlada

Djevojčica postaje netko.

Rukama želi obujmiti ljubav.

Mislima želi dokučiti tajnu.

Njezina je želja nemjerljiva,

silna i gorljiva.

Na desnoj obali rijeke

koja u ovome gradu znači

mladost,

koja znači početak života,

piše svojim perom stihove.

Zelene i orošene.

Oni dolaze iznutra,

iz glave,

iz srca,

iz petnih žila.

Oni su joj sav posjed.

Poput žile kucavice zvjezdolikog grada.

Lidija Barić | Djetinjstvo u zalasku

Tada bila sam dijete

kada suton se rađao

i rođenjem najavio noć,

zvjezdanu i toplu

i nadasve nevinu.

Sunce je poljubilo goru,

svojim crvenim zrakama

bezglavo se spustilo

na njezine blage krošnje,

lepršave i zelene,

mojemu pogledu unatoč,

besramno.

Ja bila sam svjedok,

slučajni promatrač

njihove ljubavi.

Lidija Barić | Svemir

Zrcalim se u tvojoj beskonačnosti,

ulazim u tvoje širine

i tvoj osmijeh se otvara,

daje mi život

i smije se

srcem

do mojega. 

Zajedno stvaramo,

širimo svemir

i zvijezde su 

noćas nam

blizu.

U noći je tajna,

tope se riječi,

uho je 

tvojega šapata

željno.

Lidija Barić | Recept za početnike

Dobro je znati kuhati, nikad se ne zna 

kad možeš ostati sam, ne daj bože rastave

i gdje si onda, ne možeš gladan pohoditi odvjetnika

kad već moraš dati tolike novce na brakorazvodnu parnicu,

tako su nas učili, vidi kako drugi pa radi i ti

jer jednostavno moraš uništiti bivšeg partnera koji zna kuhati i uzeti mu sve,