kao poludjele gliste na kiši koje djeca gaze
nemilosrdno i bolno.
Toliko se skitnica namnožilo u mojoj glavi,
hranim ih svakodnevno
jednim toplim obrokom obavezno,
smislim nešto na brzinu kad se vratim navečer
s puta.
Sjednem, stavim noge na stol,
mijenjam kanale, nema ništa, odložim daljinski
upravljač.
Javi mi se neka misao,
procjenjujem je li važna mišljenja i govorenja
ili analize.
Brojim okretaje jezika u minuti,
je li ovaj dan vrijedan osmijeha ili žaljenja
same sebe i okoline?
Teret je u zraku, pluta i plovi.
Nedostižan.
Nemojte me tražiti, frikativi,
nemojte me tražiti, okluzivi,
ja sam daleko i davna sam svojim bližnjima
i nebližnjima.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.