Klara Peruško | Pustila sam je unutra

Uspinjući se stepenicama moje zgrade, sve se jasnije čula vika mojih roditelja. Stala sam na otirač mojeg stana, duboko uzdahnula i gurnula ključ u ključanicu. Čim sam zakoračila unutra, čulo se kako je moja mama zalupila vratima sobe, a tata je ostao u dnevnoj sobi nešto mrmljajući. Postavljao je stol za ručak. Ne mogu vjerovati kako je to tužno kada odrasli ljudi koji uvijek svojoj djeci drže duge lekcije o ponašanju jednom prema drugome, izvode takve ispade, ali naravno oko malo ozbiljnijih stvari. Ručali smo u tišini.

- Kako je bilo u školi Janice?- upitao me tata pokušavajući uljepšati neugodnu tišinu.

Klara Peruško | Maštograd

Unutar svakog od nas postoji jedno posebno mjesto. Kod mene je to jedan gradić kojeg ja mogu vidjeti pa čak i osjetiti. Pošto znam da je tu i da ga osjećam nazvala sam ga Maštograd. To je najljepše mjesto u mojoj glavi koje pokreće mnoštvo mašte. On zauzima najmanji dio moje glave, ali  tome mjestu se ne nazire kraj.

Ima jedan dio odmah na početku Maštograda, to jest ogromna ulica. Zove se Ulica Slatkogornog Slatkića. Ta ulica se sastoji od dječjih najvećih želja. Sve je napravljeno od bombona, keksa, čokolada, pa čak i lizalica. Kuće su napravljene od keksa i čokolade, kolnici su od bijele čokolade, a ulične svjetiljke od otopljenih lizalica. Ovo je mjesto  svakog dječjeg sna. Kada se pogleda uokolo mogu se vidjeti jezera i drveće puno plodova. Usred livade se vidi jedan ogromni blještavi hrast. Taj hrast je dom svih ptica i životinja u cijelom Maštogradu. Dok trčim po livadi mogu osjetiti otpalo suho lišće kako šušti pod mojim nogama, te gibanje svake travčice koja se vijori na laganom vjetru. Mogu i osjetit svjež zrak kako mi dodiruje kožu. Najljepše mi je kada se popnem na brdo, legnem na prekrasnu mekanu travu i gledam oblake. Ovdje  se znam doista dugo zadržati i zaboraviti na moj svakodnevni život.