Goran Jaružanin | Prava ljubav

Ljubav nikada ne pita,
ona nudi odgovore.

U grču simbioze plešu molekule,
Na kemijskoj ravnini
Rađa se fuzija osjećaja,
U zamahu spajanja
Ljubav nas krade od nas samih...
...Usisava u svijet
Iza ogledala
Gdje lutamo sretni
Bez imena
Bez prezimena
Bez odjeće i prostorskih granica.

Sa osmjehom
Kroz suze
Prava ljubav
Ne jenjava.

Goran Jaružanin | Nedodirljivost

Uzalud prolaze misli
Dok sjediš na kamenu.

Pored mora gledaš u valove
Koje miluje vjetar
A vječna toplina tog kamena
Dopire ti do srca,
Dok u daljini
Prolaze bijela jedra
Nošena nevidljivom rukom..
..Vrlo polako odlaze
I nestaju za obzorom.

Taj pejzaž koji mi je na dlanu
Stavljam u džep..
..Čujem tvoj glas:
"Vidiš li kako je lijep zalazak sunca?"
Rekoh:"Nema te sile
Koja bi mogla zaustaviti vrijeme,
Da bi mogli svojim rukama
Dodirnuti tu nedodirljivost."

Goran Jaružanin | Nebo para duga

Za tren
Oblaci tamni
Promjeniše nijansu dana.

Kroz svježi pljusak
Vidim dragu,sretna
Grli milo sunce.

I dok crkva strogo
Kišne ceste nadzire,
Na kraju ulice, 

Čekam prestanak. 

Goran Jaružanin | Maksimalno

...Obično nemam potrebu
Nekome nešto reći,
Ali tebi hoću
Jer znam da ćeš čuti
Vapaj moje praznine,
I moći ćeš do
Mojih udaljenih misli
Koje kad krenu,
Kao vlak
U jednom smjeru,
Odlaze inercijom
Pod težinom bremena,
Nezaustavljivo,
Na pruzi sa jednim kolosjekom
Gdje lokomotiva gura kompoziciju vagona
Naloženih stotinama tona
Beskorisnog materijala
Koji rasut 
Ispunjava prazninu
Maksimalno.

Goran Jaružanin | Lijek

 

Pretvaram se 
Da ne trebam Tebe u blizini,
Da ne trebam
Nikoga koji samo šuti
Jer ti hoće reći
Više nego mogu riječi
Ili više od same želje...

Prelazimo
Preko tjesnaca
Ispunjenog nostalgijom,
Ispunjenog htijenjem
I požudom...
...Pretvaram se 
Da ne marim za svoje srce,
Koje mi ustrajno javlja
I budi me svojim ritmom
Kojemu slijedim
Onoliko koliko ga čujem.

Zaboravljam na glad, 
Zaboravljam na žeđ,
Zaboravljam da nije sve onako
Kako bi htjeli da jeste,
Zaboravljam
Da u zaboravu je
Lijek.

Goran Jaružanin | Julija i Romeo

Ne možeš nikada biti svoj
Uvijek si nečiji.
A ti "nečiji"
Trguju ljubavlju kao u pjesmi
"Ti nisi Julija", 
A ako nisi Julija 
Sigurno si Romeo.

...Bacaš ljestve do njenog balkona,
Riječi na njenim usnama
Tope se ti u ušima
I onda si luđak
"Koji vjeruje u čuda."

Ne možeš nikada biti svoj,
Svatko te krade
Kada može.
Postaješ najskuplji suvenir i
"Lutka sa naslovne strane",
Šarena haljina koju prodaje Ciganka
Za jednu noć... 

Iako ti sunce ne udara u oči
Nosiš šešir od slame
Koji ti ne stoji,
A ta košulja plava
Sve jače te grebe.

Teško je biti svoj,
Uvijek si nečiji...
"Dolaze ti u snovima
Da ti ukradu poljupce"
A Galija polako plovi 
I čuje se iz daljine;
"Neka te niko ne poželi ove noći..."

Sunce izlazi svaki dan,
Udišemo isti zrak,
Romeo i njegova
Julija.

Goran Jaružanin | I to se ponavlja

Mnogi bi 
Da su više nego što jesu,
Da imaju više od imati,
Da ljube više od ljubavi,
Da pjevaju više od odpjevanog,
Da plaču već isplakano.

U gužvi si 
A ideš sam,kao knjiga
Bez korica i naslovnice,
Kao neodsanjan san
Gdje sanjaš samoga sebe.

Kopaj svoj grob
Polako.
Sa sevdalinkom,uz meze,
I dobro piće,
Uz drage ljude
Što ti vjeruju

I to se ponavlja.

Goran Jaružanin | Dvoje u jednom

Bol u grudima.
Slike iz prošlosti
Izlaze iz ničega
I hvataju me kao kliješta.
Stisnut u sobi
Bez prozora
U tamnici
Dodirujem hladan kamen.

Grlim te okovan ljubavlju.
Pod glavu stavljam uspomene,
One su mi jastuk
I vesela glazba-
Daju mi nadu,da ipak
Možda jednom sretnem nekoga
Koji se je isplakao
I vidi život
Drugim očima.

Ljudi smo labudovi
U svadbenom plesu,
I gorki otrov
Kad ples prestane.
Zagrljeni možemo u raj
Kažu popovi i hodže.
To je poruka sa neba.

Samo dvoje 
Možemo biti
Jedno. 

Goran Jaružanin | Do kraja

...I tako to krene
Kao kamen odvaljen
Skotrlja se niz stijene
Do ruba tvojih usana.

Tišina oko nas
Slegla se je kao prah,
U tami svjetlucaju sjene.

Tako to krene;
Po skliskome tijelu
Nađe put do srca
Ispod grudi.

Vrisne smijeh
Pod prstima
I tada znaš,
Kada krene
Ide do kraja.

Goran Jaružanin | Neizbježno

Srce broji otkucaje.

Kao precizna ura
Ne zastajkuje,
U vječnom krugu
Vrte se kazaljke.

Prolaze jedna pored druge,
Sustižu se i razdvajaju
Kao dvoje mladih ruke
Kada se ovlaš dodirnu.

Kao sjena, nečujno nam izmiče,
Kao lahor na kome list
Samo zatreperi,snježna pahulja
I nježno paperje..udaljeni šapat
Što prostor ga gubi.  

Srce broji otkucaje.

Nesalomljivo vrijeme
Je neumoljivo,
Neuhvatljivo,
Neizbježno.

Goran Jaružanin | Estivacija

Ako pođemo od ništa.

U bjelini praznih snova,
Na rubu samoga ruba,
Kod izvorišta tišine,
U svili svilene niti..
..Ništavilo odzvanja u eter.

Blijedo svjetlo mjeseca
Svira Mozarta u orbiti smještenoj
Od prapočetka, koja ga vodi
Po nevidljivoj stazi,
U estivaciji.

Poslije odličnog orgazma
Priroda će krenuti
Prema nama.

Goran Jaružanin | Profesor Baltazar

 

Kad si sam i žedan...
Ljepljivim jezikom
Ližeš svoje usne.

Pijesak u očima
Kilometri pod nogama
U mokroj majici
Sa iznošenim sandalama.
 
Prazne utrobe
Sa dimom u plućima,
Bolovima u kostima
I crninom pod noktima.

Um caruje...
Razmazane misli
Kao prljave prozore
Nitko ti ne briše,
Staklene perle
Postaju diamanti
A najskuplje zlato
Je tek odsjaj
Bez vrijednosti.

Jedeš da te ne pojedu,
Smiješ se da te ne ismijavaju,
Plačeš da drugi ne zaplaču,
Gaziš da te ne pogaze,
Glumiš pred glumcima...

U osnovnim bojama
Svijet je kao animacija
Gdje,u toj radnji,
Sve nas spašava
Profesor Baltazar.

Goran Jaružanin | Sonet 4 (O romantici)

Sve u svemu,mi smo na početku. 

Određeni po kapacitetu subjektivnosti, 

Korak pred ciljem danih nam radosti 

Vrijeme je stalo u zadnjem trenutku. 

 Upijamo željno dodire bliskosti 

Pred vratima raja smo,naposlijetku

 U ovoj bajci otkrivamo zagonetku 

O beskrajnom broju nijansi opojnosti. 

 Ne možemo iz svoje elementarnosti, 

Od rođenja do smrti učimo se biti ljudi 

Zavijeni u staklo i plastiku.

Zato ponekad bježim u romantiku, 

Ne trebam nikoga da mi sudi 

Ostajem kod svoga izvora mladosti.

Goran Jaružanin | Sonet 2 (Vanzemaljci)

Odlazi pamet na put oko svijeta...
Sve je već viđeno,odavno zaboravljeno,
Što je bilo lijepo opet je zabranjeno-
Ovome planetu samo čovjek smeta!

Što nam ostaje od ovog vijeka?
Tragična komedija i nova "djeca cvijeća"
Koja se ljube na poljima smeća
A Bogovi Gladi i Rata umiru od smijeha!

Odlazi pamet na valovima grijeha,
Putuje po morima i ulazi u tamu
Gdje svijetlo je izgorjela svijeća.

Nitko od nas ne zna gdje je sreća,
Civilizacija doživljava dramu
A samo Vanzemaljci znaju što nas čeka!

Goran Jaružanin | Bog.Zna.Što.

Pjesnik prazna srca
Zna da će jednom kucnuti čas.

Kao sat kad zazvoni 
U Crvenoj jabuci,
Kao Milena u pola pet,
Kao leptir što bježi u noć,
Kao Idoli i čokolada,
Kao Selma što putuje,
Kao Atomsko sklonište
Bez bombe.
Kao Kakao,
Kao Katrin što je oprostila
Balaševiću,
Kao umrli Slavonac
Što pjeva ovu pjesmu
Koja život stvara,
Kao nešto,
Bog zna što.