Tribina s Denisom Vidovićem, srijeda, 11.3.2026., 18h, Knjižnica Marije Jurić Zagorke, Krvavi most 2

 

Denis Vidović | Dok nas sofra ne rastavi

„I tako kažeš, lokumiću, voliš kuhati?“

„Da, Selma ljubavi moja, uživam. Posebno kad kuham za druge.“

„Mašallah! Bit će prilike, o bit će!“

……

Uči, čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava, koji čovjeka podučava onome što ne zna.

Kao ljubitelja knjiga, ali i pisca koji ih sam stvara, oduševilo me da su prve kur'nske riječi kojima se Allah dž. š. obratio Muhammedu a. s. , kao i svima nama, posvećene mojoj najvećoj strasti – čitanju i pisanju. Riječi su to izgovorene u najsvetijem mjesecu u godini; mjesecu posta i milosrđa, mjesecu objave, mjesecu ramazanu. Vrijeme je to u kojem se insan odriče loših misli i poriva, baš kao i hrane i pića tijekom dana, razvijajući na taj način suosjećanje prema svima onima u svijetu koji si ne mogu priuštiti niti jedan obrok u danu. Zalaskom sunca počinje iftar, večernji obrok. Na njega mumini pozivaju sve njima srcu drage komšije i prijatelje, kao i one potrebite i gladne. Na taj način pokazuju da Allah dž. š.  jednako voli i pazi na sve, bez obzira na narodnost, vjeroispovijest ili boju kože. Osim ljudi u nevolji i ljudi s kojima smo dobri, na iftare se sjate i svi oni koji se odjednom sjete da su vam rod. Kako krv nije voda, a kamoli kisela, red je da se ugosti i njih. Naročito ako tvoja voljena supruga stoji iznad tebe i dražesno lupka oklagijom po otvorenom dlanu ruke.

……

Kao prekaljeni poguzija, gurman ili izjelica oduvijek sam volio biti okružen hranom, naročito onom bosanskom. Jednom sam čak pokušao zamijeniti svoje hrvatsko državljanstvo za zeljanicu, ali me nitko nije shvatio ozbiljno. Vjerojatno zato što su mi usta bila puna pite. Nije mi preostalo ništa drugo nego da se priženim za Selmu koju sam volio poput zeljanice ispod sača, dakle beskrajno. Ona me vrlo brzo uputila u sve ljepote bračnog života u Bosni i Hercegovini koje očekuju muškarca koji voli kuhati.

…… 

Moj prvi ramazan, pripreme za šesnaesti iftar…

„Vidi ga! Šta si zaleg'o, desetoprsti ljenivče!“ začuo sam ljupki glasić moje zakonite ljubavi.

„Ma samo da malo prilegnem..“

„Gluho bilo i tobe jarabi u jednom! Ustaj i kuhaj!“

„Pusti me na miru. Ti nisi moja žena“, pokušao sam se obraniti.

„Pričaj ti to svojoj ženi!“

„Paaa, ti si moja žena“, stvarno sam morao priznati.

„A, duša. Vidiš kako se mi fino razumijemo i još više volimo! Ajde brže zakuhaj te jufke! I nemoj mi begovu čorbu presoliti! I pazi na taj pilav u rerni! Za dva sata nam na iftar dolazi pola moje rodbine, i pola moje!“

„Ali, Selma, cvjetiću nježni, zar nisu već bili jučer, i prekjučer, i sve dane prije toga?“

„Bili su i bit će!“

„A dobro, valjda ću nekako preživjeti sve te iftare i kuhanje do kraja ramazana.“

„I nakon toga će dolaziti! Sijela, teferiči, useljenja, rođendani, haljinkuše, na slatku! Dolazit će jesti i nakon što Israfil puhne! Rekao si mi još na prvom spoju kako voliš kuhati, ha?! E bome i hoćeš! Zauvijek!“

Pognuo sam glavu. Ne zato što sam se pomirio sa sudbinom…Ipak sam ja jedan ponosit muškarac…Nego zato da bih se lakše koncentrirao na slojeve luka koje sam odvajao za večerašnju sogan dolmu.

Denis Vidović | Pomoćnica u nastavi

„Budi i ti moja pomoćnica. Pomozi mi da nas dvije uspješno privedemo kraju ovu školsku godinu. Što kažeš?“

Učenica je klimnula i razvukla usta u smiješak. Njezine oči odražavale su Kerbera pri dočeku novih duša na ulazu u Had.

……

Rujan

Transparenti na prosvjedu roditelja ispred škole urlali su:

„Zaštitimo našu djecu!“, „Mijenjajte školstvo, a ne njezinu školu!“, „Jedna učenica i jedna vlada maltretiraju sve ostale!“

Ministar je nervozno otpuhnuo prije no što će stati pred roditelje. Znao je da su svi već odavno dignuli ruke od te male.

……

Zidovi Moranine sobe bili su puni uokvirenih pohvalnica i priznanja iz svih područja. Prva mjesta iz prirodnih znanosti, povijesti, engleskog jezika, šaha, streljaštva… Psihijatrica je sve pomno promatrala. Nastojala je upoznati svoju pacijenticu prije no što ju prvi put sretne uživo. Zagledana u toliku količinu uspjeha i postignuća uobličila je misli u zvuk:

„Genijalnost je samo jedan od puno oblika ludila.“

„Nešto ste sad rekli?“ upitao je policajac koji ju je uveo u kuću i pokazao Moraninu sobu.

„Ne ja,“ blago se osmjehnula, “već Cesare Lombroso, u 19. stoljeću.“

……

Igrala je uvijek istu igricu na mobitelu. Mali crni leptiri napadali bi cvijeće, a njezin zadatak bio je uništiti nametnike uz pomoć nišana na ekranu. Svaki pogođeni leptir pretvorio bi se u mrtvačku glavu i donosio bi bodove.

„Osam kilanja, devet kilanja, deset kilanja“, brojala je Morana usredotočeno. Moram pomoći cvijeću. Puno odurnih crnih leptira, ali moram mu pomoći.“

……

„Morana, znaš li zašto si ovdje?“, blago će psihijatrica.

„Ne, ne vidim nikakvog razloga“, staloženo odgovori mršava dvanaestogodišnjakinja, niskog čela, jake donje čeljusti, neuobičajeno gustih obrva i sitnih mrtvih očiju.

„Ono što se dogodilo u tvojoj školi 21. studenog…“

„Nije moja odgovornost“, dovršila je Morana njezinu rečenicu.

„Kako to misliš?“

„OMG!“, sricala je na engleskom istovremeno preokrenuvši očima i okrenuvši dlanove u zajedničku gestu zaprepaštenosti što uopće mora objašnjavati takvu djetinjariju. „Opće je poznata stvar da je trenutnim zakonskim rješenjem u Republici Hrvatskoj isključena primjena maloljetničkog kaznenog prava na osobe koje su ostvarile obilježja kaznenog djela, a mlađe su od četrnaest godina, što ja jesam, i to za točno dvije godine, ako ste zaboravili.“

„Dakle, misliš…“

„Ne, ne mislim“, nacerila se Morana. „Baš zato što nisam još navršila četrnaest ja ne mogu u potpunosti shvatiti posljedice svoga ponašanja i nisam svjesna što činim. A sad zahtijevam odmah svoj mobitel jer moram pomoći cvijeću. Izgubit ću bodove ako to ne učinim. I ja uistinu ne znam zašto me ovdje još držite jer je to očito protuustavno. Sve sam guglala.“

Društvo ljubitelja književnosti "Littera", 18. travnja, predstavlja novu knjigu Denisa Vidovića "Inbox"

 

Denis Vidović | Kajgana bez jaja

„Napravit ćemo božićnu priredbu.“

Ovaj prijedlog mi se činio sasvim razumljiv jer se bližilo vrijeme Božića.

„Ali da ta božićna priredba ne bude previše vjerska.“

Ovaj prijedlog mi se činio pomalo neobičnim jer se radilo o božićnoj priredbi. Neuk čovjek pomislio bi da su Božić i vjera neodvojivi. No, možda je bila riječ o nekom novom pristupu.

„Plan i program su sljedeći. Molim te uzmi papir i kemijsku pa piši. Svaka božićna priredba treba pjesme. Dakle, piši. Božićne pjesme.“

„Nešto o Bogu, pretpostavljam“, primijetio sam nošen božićnom priredbom.

„Koji ti je bog? Kakav Bog? Radimo božićnu priredbu koja nije previše vjerska. Umjesto njega, imamo onog drugog lika s bradom. Piši…“

„Djed Božićnjak“, prepoznao sam opisanog.

„Kakav sad Djed Božićnjak u božićnoj priredbi? Valjda će biti Mraz. Radimo božićnu priredbu koja neće biti previše vjerska, a vidi mu vjerskog prezimena. U oči skače. Osim toga, taj tvoj djed je buržuj.“

„Ispričavam se“, ispravio sam spornog umirovljenika.“

Denis Vidović | Književna večer, galerija Hermana, Pula

 

Promocija zbirke Aforizmi i ostale nuspojave | Osijek 10.2.2023.

 

Denis Vidović | Ono, kad je zaratilo…

 

„Vi ste izbjeglica iz Hrvatske?“

„Da, da. Otiš'o sam iz svog sela, iz naše lijepe Banovine, mislim lepe Banije, tog avgusta '95. Ono kad je zaratilo.

„'95?  Zar nije zaratilo koji dan ranije?

„Kod mene nije. Ni u ovim, svim našim, selima uokolo.  A za drugo ne znam.“

„Vi niste bili sudionik rata?“

„Ne, ne, ni govora! Samo krompir gulio, šutio, gledao svoja posla. Dobro, na kojem mitingu bio, kad je ono dolazilo iz Beograda. Ali svi su išli pa sam i ja iš'o poslušat'.

„Molim Vas, recite mi kako to onda da ste odlučili napustiti Hrvatsku?“

„Reklo nam da će nas ustaše sve poubijat.“

„Tko Vam je to rekao?

„Naš čo'ek govorio. U uniformi, doš'o, veli: 

'Ubit će Vas ustaše! Bježite!' Mislim, 'Bežite!' Moraš mu vjerovat, verovat.“

„I jesu li?“

„Mene jesu!“

„Aj Đoko šuti! Vi'š da razgovaram s čovjekom, s čovekom.“

„A nisu. Nisu stigli.  Ali probali jesu. Kad su nas oko Topuskog opkolili, dijeli su, mislim delili, nam sokove i hranu.“

„Tko Vam je dijelio hranu i vodu?“

„Ustaše. Znate kakvi su oni.“

„Dakle ustašku hranu i vodu.“

„Da, da. Nisam htio, odnosno hteo ništa okusiti. Dok nisam ožednio i ogladnio. Tek sam onda uz'o. Ma govorili su nam svašta. Da ne idemo, Da nam niko neće ništa ako ostanemo, na kraju ostavili slobodan prolaz onima koji su htjeli otići, hteli otići.“

„Ustaše?“

„A da, ustaše. Tako nam je reklo.“

„Hvala Vam na razgovoru.“

„Uvijek. Mislim, uvek.“

„Mene su dvaput ubili!“

„Aj Đoko, molim te više šuti!“

Promocija knjige | Denis Vidović: Aforizmi i ostale nuspojave

 

Denis Vidović | Trči, trči, pa jedva muško

Nije bilo puno žena koje bi znale cijeniti količinu muškog majstorskog  znanja koju imam pohranjenu glavi. Ali eto, sudbina je htjela da nisam okružen budističkim redovnicama kojima je ideal, praznina.

„Jesi ti ikad krečio?“ pitala me Najljepša Doktorica Na Svijetu.

„Ne“, odgovorio sam u skladu sa svojim znanjem i mogućnostima.

„Ni gletao?“

„Ni to“, obećao sam sam sebi potražiti taj pojam kod Klaića.

„Hoćeš li mi pomoći promijeniti pločice?“

„Imaš dupliće?“ svojedobno sam stalno mijenjao sličice Životinjskog carstva.“

„Što bi ti napravio, da ja kažem da se slavina potrgala?“

„Složio bih se s tobom da zaista jest“, pokazao sam želju za suradnjom.

„A što, na primjer, da nam se auto pokvari?“

„Stopirali bi dalje.“

„A auto?!“

„Pa ne možemo njime kad je pokvaren.“

„Što znaš o laminatima?“

„Svašta se priča o njima u zadnje vrijeme.“

„A knauf?“

„Mislim da sam od njega i čuo te stvari. Lajavi knauf.“

„Jesi ti ikad naložio centralno?“

„Davno je to bilo“, pomalo sam se uskomešao ne znajući kako je saznala za moje nehotične piromanske grijehe s paljenjem roštilja u centralnoj Dalmaciji, točnije na Murteru.

„Dihtunzi, sifoni, brtve?“

„Dlakonozi, Šturovi, Bljedoliki“, ponosno sam nastavio niz ostalih plemena Hobita.

„A što je sa kućanskim aparatima i strujom? hladno je nastavila Najljepša Doktorica Na Svijetu, nimalo impresionirana mojim znanjem iz Shirea. 

„Znam za Golfsku, i protivnik sam bacanja kućanskih aparata u more!“ znao sam da ću ju dobiti s ekološkom savješću.

„Joooj, Denise! Ne znam…

„Ni ja. Razumijem te“, zagrlio bih ju pun suosjećanja, da Najljepša Doktorica Na Svijetu nije tresnula vratima pred mojim nosom. Bio sam presretan što su se tako lako zatvorila jer ne bih bio od neke koristi da štekaju i da ih treba popraviti.

Denis Vidović | Sistematski izlazak

Kada izlazite s liječnicom , možete biti sigurni da ćete o svom zdravlju saznati sve ono što vas zanima, ali i ono ostalo.

Moji izlasci s najljepšom doktoricom na svijetu, koju ću u ovoj priči zvati Najljepša Doktorica Na Svijetu, postali su sve češći. Samim tim, naši su razgovori poprimili opušteniju notu.

„Kosa ti se prorijedila“, primijetila je Najljepša Doktorica Na Svijetu čim smo sjeli za stol.“

„Nemam pojma“, nonšalantno, kao i uvijek, sam uzimao svoju vanjštinu.

„Jest“, nastavila je kirurški precizno. „Alopecija, vjerojatno. Možebitan poremećaj u ravnoteži hormona. Ne bi me iznenadilo da naginješ drugim bolestima. Vrlo lako moguće su pityriasis amiantacea baš kao i saboreja. Kakav ti je rad štitnjače? Unosiš li ti dovoljno željeza i cinka?“

Denis Vidović | Zoološko novo ruho

„Bitno je očima nevidljivo“, tvrdio je Exupery. Unatoč ustaljenom mišljenju da je time govorio o ljubavi, on je, zapravo, opisivao posjet zoološkom vrtu u vrijeme dok su životinje spavale zimski san.

„Svakoj životinji damo ime“, objašnjavao je vodič Lani, meni i ostatku grupe. „U stvari, mi stanovnike našeg zoološkog vrta ni ne vidimo kao životinje, već kao dio velike zajedničke obitelji.“

Zastali smo ispred prve nastambe.

„Ovo je Joško koji spava zimski san“, nastavio je vodič. „Vidite kako je Joško samo druželjubiv, veseo i skakutav“, pokazao je rukom. „On zaista uživa u posjetiteljima. Slobodno ga fotografirajte.“

Iako sam se usredotočeno zabuljio u prazan prostor nastambe, jedino što sam uspijevao vidjeti bio je prazan prostor nastambe. Odnosno, trava, ukrasni grmići i kamenje. Ali ni traga od nečeg druželjubivog, veselog i skakutavog, a kamoli Joška.

Denis Vidović | Pismo suprugu

Poštovani gospodine mužu,

zaljubljen sam u Vašu suprugu. Siguran sam da ćete znati o kome se radi jer je ta supruga najljepša djevojka u cijelom svemiru (a i u regionu). Vidite, ja već imam pripremljenu pjesmicu za Valentinovo koja će ju zasigurno oboriti s nogu i nakon koje će mi bez sumnje strasno poletjeti u naručje. Ne znam kako da Vam ovo blago kažem, ali jedina smetnja u toj cijeloj priči ste upravo Vi. Pišem Vam zato što znam da ste razuman čovjek koji je će, nakon što ovo pročita, bez puno razmišljanja razvrgnuti tu smiješnu tvorevinu, zvanu brak i dopustiti mojoj zaljubljenosti da se nesputano razmaše.

Unaprijed Vam zahvaljujem,

Vaš Denis

Denis Vidović | Pismo banci

Draga mrska banko!

Ti si kriva za sve! Ne mogu te smisliti još od prvog kredita koji si mi mučki podmetnula.

Sjećam se kao danas, podignuo sam ga za novi automobil. Ipak je danas automobil potreba, a ne luksuz. Nakon par mjeseci, poželio sam drugi auto, ljepši, prostraniji. Zar nije u čovjekovom biću da uvijek teži boljem? Prodao sam stari, no svejedno nisam imao dovoljno novca pa sam podignuo kredit. Izmijenilo se iznova par mjeseci i naletio sam, sasvim slučajno, na novi automobil. Još ljepši! Prodao prethodni, ali…

Denis Vidović | Eeeee, nekad…

Danas je konačno svanulo nekad. Bolje nekad. A s boljim nekad svanulo je i Vječno Sunce. Vodeći se provjerenom recepturom boljeg nekad, Vječno Sunce, koje se samo takvim prozvalo, odmah se proglasilo i doživotnim predsjednikom. To je uvelike olakšalo izbore koje je demokratski raspoloženo Vječno Sunce raspisalo. Naime, na izbornom je listiću kao kandidat predloženo samo Vječno Sunce. S obzirom da je zadatak bio zaokružiti samo jednog kandidata, od predloženih, bio je to prilično ugodan i opušten zadatak za glasače. Na opće iznenađene, rezultati izbora podudarali su se s vizionarskom odlukom Vječnog Sunca i ono je odnijelo apsolutnu pobjedu. Javili su se pojedinci koji su, iz nepoznatih razloga, počeli negodovati i postavljati previše pitanja, ali su oni brzo prebačeni na Nudistički poluotok, ljetovalište za one koji negoduju i postavljaju previše pitanja. Nakon uvjerljivo dobivenih izbora,

Denis Vidović | Pismo sponzoruši

Draga sponzorušo,

prije svega, želim ti reći kako sam ja itekako svjestan svog bicikla. Dobro znam kako njegova dva kotača, s netom promijenjenim vanjskim gumama, kočnice od kojih jedna radi rijetko, a druga ponekad, lanac sa tek pokojom mrljom hrđe te manje-više cijeli sic, već godinama mame čeznutljive ženske poglede pune žudnje i nezatomljene strasti. Ipak, morat ću te razočarati, draga moja sponzorušo. Ja tražim djevojku koja me neće voljeti samo zato što je ja, po svim vremenskim uvjetima, mogu prevesti putovima kojima običan automobil ne može proći. Ne želim biti s nekim kome će moj bicikl služiti za šepurenje pred prostim pukom niti podgrijavati niske strasti za uzdasima obitelji, rodbine i prijatelja kad te vide kako silaziš s pak sica mog bicikla, prije nego što ga naslonim na njegovu vlastitu, ne odveć stabilnu, nožicu. Ne draga moja! To ne dolazi u obzir! Ovim putem te molim da me prestaneš zatrpavati svojim lascivnim porukama i nuditi mi svoje tijelo, pa čak i brak. I ti i ja dobro znamo da ti ne želiš mene, ni u kojem obliku. Na pameti ti je samo moj bicikl.

Nikad tvoj,

Denis

Denis Vidović | Priče iz zen baštine

 

Zen društvenost i mreže

Došao jednom moćni šogun po savjet zen učitelju.

„O mudri i veliki čovječe, trebam savjet tvoj“, zazove šogun s vrata zen učitelja u meditaciji. „Prestaje li čovjek postojati kad ga netko blokira na facebooku?“ upita.

„Sve dok ima WhatsApp, ima i njega“ odvrati zen mudrac ne otvarajući oči.

Šogun istog trena osjeti prosvjetljenje i s poštovanjem se udalji.

Denis Vidović | Portret teoretičara zavjere u mladosti

„Molim te, zlato, zaveži žnirance. Spotaknut ćeš se i pasti“, rekla mu je mama u prolazu.

Krenuo ju je poslušati, ali je istog trena i zastao. Misli su mu počele nadirati u rojevima. Cijela poplava pitanja i sumnji. Što je navelo mamu da mu to kaže? Baš u ovom trenutku? Otkud se stvorila ovdje baš sad? Istina, žniranci na lijevoj tenisici zaista su bili odvezani, ali…Jesu li stvarno odvezani ili mu se to samo činilo? Što mi u stvari znamo, a što je tek obmana naših čula? Radi li se ovdje o jednoj od brojnih manipulacija uma? Tko stoji iza toga? Nije imalo smisla optužiti vlastitu majku. Poznaju se već čitavih devet godina. Ali opet…Nije li baš ona ta koja živi s njim, koja provodi najviše vremena s njim, koja posjećuje čak i njegovo radno mjesto? Svaki mjesec na roditeljskom. Nije li baš ona ta koja poznaje njegove najveće strahove? Ona je ta koja prva zna da ne može smisliti kelj! A ipak ga barem dvaput mjesečno kuha. Jesu li njegova majka, odvezani žniranci i kelj na neki način povezani? Kakve se interesne sfere, tajni lobiji i misteriozne organizacije kriju iza toga? Može li joj i dalje vjerovati? Može li se, uopće ikome više vjerovati?!

Denis Vidović | Razgovori za posao

Autobiografska sjećanja

Ako niste imali tremu na razgovoru za posao, vjerojatno niste bili na razgovoru za posao. Ova priča donosi priče. I to one iz mog bogatog iskustva razgovora za različite vrste poslova. Pročitajte ih, pripremite se i iskoristite ih na idućem razgovoru za posao. Sretno!

„Recite nam nešto o sebi?“

„Nešto o sebi.“

„Da recite, slobodno.“

„Slobodno.“

„Što Vas je prvo ponukalo da se prijavite baš za ovaj posao?“

„Oglas za posao.“

Denis Vidović | U redu

Volim upoznavati nove ljude. Družiti se, razgovarati. Na bilo kojem mjestu. Oduvijek sam bio društven. I prije pojave društvenih mreža


„Joj, gle ti taj red!“ zakukala je gospođa ispred mene s kojom sam dijelio spomenuti. „O Bože!“

„Molim? Recite, gospođo?“ pristojno sam se javio.

Okrenula se i blenula u mene:

„Šta kažete?“

„Zvali ste me. Tu sam. Kako Vam mogu pomoći?“

„Pa niste Vi Bog!“ nasmijala se.

„Otkud znate?“