Ljubav je osnovni motiv svih romana Ante Jeličića Belece, koji se u svom četvrtom romanu bavi svojim najvećim životnim strastima, a to su romantična ljubav i navijačka ljubav prema nogometnom klubu koji u velikoj mjeri oblikuje dalmatinski mentalitet. I u „Hajdučkoj ljubavnoj priči“ Beleca zadržava slobodni stil pisanja izvan čvrste romaneskne forme te kroz monologe, prisjećanja i zapažanja opisuje životne kušnje mladića Rica, njegove ljubavi i putovanja. Ante Jeličić Beleca privukao je pažnju publike romanom „Ljubavna pjesma“ u kojem je opisao osobni rast kroz Oliverove ljubavne pjesme. Kao što se u „Ljubavnoj pjesmi“ poetski bavi odjecima Oliverovih balada, tako se u „Hajdučkoj ljubavnoj priči“ bavi navijačkim strastima, Hajdukom i emocijama koje se rijetko opisuju, a traže elaboriranje.
Ante Jeličić Beleca (Split, 1990) odrastao je na Hvaru, a u ranoj mladosti bavio se rukometom. Završio je studij sportskog menadžmenta u Splitu te MBA u SAD-u. U Australiji je bio izbornik ženske i muške rukometne reprezentacije Australije (2016. – 2019.) i time najmlađi izbornik rukometne reprezentacije u povijesti.
S Antom Jeličićem Belecom razgovaramo o motivima romana „Ljubavna hajdučka priča“, o Hajduku, o putovanjima u životu i u pisanju te o snažnim emocijama koje upliće u svoje romane.
Taktovi klavira, pučko kazalište, križić i balun – to su emotivna sidrišta koje mladi Rico nastoji sam sebi razjasniti i sačuvati u svom životu. Kako je nastao roman „Ljubavna hajdučka priča“? Odakle ideja za roman o ljubavima i Hajduku?
Upravo ta četiri simbola nekako opisuju a i prožimaju cijeli roman, a to su zapravo ništa drugo doli ključevi za otvaranja vrata djetinjstva koje nas obilježi trajno, usudio bih se reći za života. Rico nastoji sebi to razjasniti, a istovremeno i sačuvati u putu života, jer mislim da je to onaj teži dio i tu osoba u traženju otpetljava, a zapravo plete nove niti. To je zanimljiv proces u umjetnosti za koji smatram da je najbolji način izražavanja predivne ljepote života, a opet tako nepredvidive i paradoksalne. I zato upravo potreba za pisanjem, za pričama, za uspomenama koje oživljavamo, za emocijama, u konačnici, naravno, za ljubavlju.
Hajduk je simbol, inspiracija, mladenačko utočište i životna škola. Tko će se pronaći u Ljubavnoj hajdučkoj priči? Je li namijenjena mladim ili iskusnim navijačima Hajduka?
Hajduk je simbol, ali i otpor, bunt, žar koji tinja kada osoba traži svoj identitet i ulogu u svijetu. On je ideal, ali i svakodnevnica. Ne znam kome je namijenjena, rekao bih da prvenstveno onima koji jesu hajdukovci, ali ne i isključivo njima nego ljudima koji vole Dalmaciju, a ne moraju nužno biti nogometno strastveni, jer ovo je u prvom redu fiktivna priča o dvoje mladih ljudi, a Hajduk se samo nameće poput lajt-motiva. Nešto slično kao i s Ljubavnom pjesmom i Oliverom, gdje je lajt-motiv bila pjesma, a roman nije imao nikakve veze sa samim Oliverovim životom. Inspiracija je jedno, a književnost toliko široka da je ne bih ograničavao na jedan klub ili podneblje. Tu ide ona priča o paradoksu života, primjerice za napisati priču o Hajduku, moraš dobro znati povijest i prilike Dinama. Moj roman najviše kupuju ljudi iz Zagreba što mi je čudno, ali i poticajno.
Kao i u prethodnim Vašim romanima, „Ljubavna molitva“ i „Ljubavna pjesma“, putovanja su važan dio romana i sazrijevanja glavnog junaka. Kako putovanja grade glavnog junaka? Ispunjavaju li njegova očekivanja?