Ana Vulić | Na trgu

Činim se kao hvatač vjetra usklađenosti boja i proporcija.

Ne znam za boje društva i ne razumijem zašto sam u rupi beznačaja.

Kao u izlogu mećem zvizdan samoće u tišinu publike i trač.

Šarenilom bojim sebi klopku, raznobojnošću je sastavljam putem milijardu komadića.

Glasno modiram svoje nečujne pjesme u neprobojne oblike.

Naposljetku dozivam praskozorje samilosti.

Izričaj postaje sve gušći, ustajala voda gasne pod prozirnim oblacima.

Bore se ravnaju brzacima izvornog užitka.

Toplina gudi srdačnošću otvorenog života.

Ana Vulić | Znamenje

U paničnom skupu kreiranih putanja

hodamo skupa; odvojeni. Glumimo da smo zajednički pobijedili električno
nadmetanje; adrenalinsko cvokotanje željeza.

Gdje je nestalo sunce? Komu mjesec pjeva?
Zar je vrijeme stalo? Nadam se da nije.
Vratit će se sat, njegove kazaljke bit će i preciznije i ne samo njegove; sustići ćemo ga.

Pričam ti priču. Nije samo za laku noć, ja i
Dobro jutro ti želim! I tiskam rijeci u bjelinu
Nepovezane s tiskarskim strojem ili plahtama
tkalačkog stana u staroj kućici.

Tik-tak! Utrka za vrijeme ne postoji. Postojimo mi. Kročimo u ritmu vlastitog srca.
Postupit ćemo po uputama svog pravog lica, ovaj put. Besmisleno je unedogled
stvarati dimne bombe.

Volim ovu šutnju. I neću progutati mrak crnih rupa kao ni one mene. Strah se iscrpio
od prekomjernih vježbi, tuga od neslanih suza. Zvonki mir vreba.

Ana Vulić | Putovanje

Svi smo se mi rađali u zapećku

I u središtu arena

Osluhnuvši razdor u stupici se zagubili

Svi smo mi ista zvona slušali

Dok smo samoćom smoreni u bujici raskola stradavali

Oštrinu sjecanja na krikove usput gubili

Pokleknuvši pod bezdušnim idejama, izdani,

Jedni druge drugima prokazivali

Burne dosade razvratno varali

Istinom se poigravali

Privide basnoslovno prodavali

Pa onkraj svih međa dospjeli

U rog radosnog jutra zapuhali

Ana Vulić | Osvrti

U kući moga bića čuče razni cvrčci.
Buka usklađenih glasića
Osvrće se za sobom u grmljavini skrojenih dana.

Pa se pitam vode koje teku, vodoskoci koji skaču mojim žilama, koji miris me ruši kad
me nemoć kradomice zateče.

Hvatam se onog sto me trga iz praznine, lomim riječi na kvantne svjetločestice ne bi li
u njima pronašla utjehu, dom.

Tražim pismo goluba iz drevnog doba.
U njemu sve piše : kako smo vječni, na primjer.

Pokušavam se ne utopiti u moru surovosti.

U suzama se ne gušim, znam ih.
Oplakujem, dakle, svoj plač besmisleno ga bacam pod tračnice kao još jednu
nepodopštinu.

Promatram ljude i zrcalim njihovu ravnodušnost.

A onda polako puštam kočnice i počinjem koračati u nepoznato.

Širim vidike hraneći se proživljenim istinitim pričama.

Spaljujem stare torbe na zapuštenim kolodvorima.

Mjesto sebe neću vise naći

svete spise,
sarkofage sa zlatnim suzama
ni mrklu tišinu.

Nijanse prošlosti u novu notu pletem.

Ana Vulić | Jedno po jedno

Koristi jednu riječ po uzglavlju koje ti je dano, ne zanosi se zavojima nesretnih stranputica da putovi drugih ljepšim plodom urode.

Govori krasnim pismom da priliku za povezanošću s prijateljem ne zagubiš u moru kršnih brjegova.

Tragaj za nepoznatim vječnim pravcima gledajući samo naprijed prateći nove korake i ne ogledaj se nazad u mulj začahurenih duga.

Gori plamenom sreće jer radosnije tada svjetlaš sebi obraz, uživaj u danima da se ne zagubiš u gromkoj tišini odvojenosti.

Posipaj si ohrabrenje po putu ne sliježući ramenima pod teretom nepozvanim nego prati glas svoj u stopu neutabanim stazama.

Samo priču dalje vazda pleti, sukno svečano sa sebe skini i uroni na dah u more života.