Ana Vulić | Znamenje

U paničnom skupu kreiranih putanja

hodamo skupa; odvojeni. Glumimo da smo zajednički pobijedili električno
nadmetanje; adrenalinsko cvokotanje željeza.

Gdje je nestalo sunce? Komu mjesec pjeva?
Zar je vrijeme stalo? Nadam se da nije.
Vratit će se sat, njegove kazaljke bit će i preciznije i ne samo njegove; sustići ćemo ga.

Pričam ti priču. Nije samo za laku noć, ja i
Dobro jutro ti želim! I tiskam rijeci u bjelinu
Nepovezane s tiskarskim strojem ili plahtama
tkalačkog stana u staroj kućici.

Tik-tak! Utrka za vrijeme ne postoji. Postojimo mi. Kročimo u ritmu vlastitog srca.
Postupit ćemo po uputama svog pravog lica, ovaj put. Besmisleno je unedogled
stvarati dimne bombe.

Volim ovu šutnju. I neću progutati mrak crnih rupa kao ni one mene. Strah se iscrpio
od prekomjernih vježbi, tuga od neslanih suza. Zvonki mir vreba.