Ana Dudić | Pupkovina

Stope su im upadale u rahlu zemlju. Mladi luk svježe iznikao širio je poseban osebujan miris.

Hodala je ponosno kraj svoga sina, stasitog, lijepog momka. Možda srećom uskoro postane i baka.

Dragost joj se prosula po cijelom tijelu.Osjetila je da je trenutak da sad, baš sad ipak napravi neku usmenu predaju, Stjepanu, svome sinu koji je dobio ime po svome djedu.

Uzela ga je za ruku i zagledala se duboko u te iskrene, nevine oči, u tu mladost života.

-Jesi li dobro mama? Čini se kao da ćeš zaplakati.-zabrinuto će Stjepan.

Ana Dudić Zubčić | Osluškujem sebe

U otmjenoj oholosti bitka
Skrušena čežnja
Ispruži te na trenutak dodiru,
Ganutljivo, ali odlučno
Odbacim misao u prazninu...

Stotine iskri zatitra mi
Pred očima,
Stotine glasova
Odvajaju me od bijega...
Luduju sukobi u dijelu mozga...
Lučenje svih hormona sreće
Stvaraju me bestežinsku
Na zemljinoj kori...
Lebdim...
Levitiram,
U agoniji dubokih emocija
Duša nadilazi tijelo
I poigrava se gledajući iz prikrajka
Tu strast i mučenje,
Prijeti nevraćanjem osim
Kao dvije duše jednoga tijela
Voljene, nerazjedinjene...

Što je prapočetak svega,
Zemlja, vatra, voda...
U iste rijeke stupamo i nestupamo, 
Jesmo i nismo...

Osluškujem sebe... 
U otmjenoj oholosti bitka
Dotiče me zbilja postojanja...

 

Ana Dudić Zubčić | Kako da nadživim vrijeme

 

Kako da nadživim vrijeme
Iznudim svjetlost za život,
Napravim pometnju u svemiru
I okrenem se zauvijek Suncu...

Prsti hrle da otvore zatvarač istine...
Iz dlanova isijava nakupljena toplina...

Hajde da nahranimo gladno dijete
I zaustavimo suze nevina čovjeka,
Spasimo ih svojim srcima,
Raspimo istinu oslobađanja
Ruka tako topla ima uvijek nešto da dade
Drugoj ruci koja je hladna,
Da je ovlaži kapljom ljubavi
Da od darovanog zadrhti
Da nada licem preleti
Ublažujući strah od sutra
Ublažujući strah od ovoga trenutka...

Kako da nadživim vrijeme
Iznudim svjetlost za život
Napravim pometnju u svemiru
Da se svi okrenemo Suncu...

Ana Dudić Zubčić | Nebeska simfonija

 

Ja želim osluškivati tišinu
I slušati zvuk nebeskih simfonija
Utvare noći dok plešu ludo
U krugu umnih distanciranja.
Plamenu kuglu talim u prsima,
Nepce mi gori,
Usne od žara crvene,
Poluotvorene čekaju
Da umru sretne, vrele, izljubljene...

Da li tišina ima zvuk orgulja
Ili mi to um dočarava tvoje sanje
U šaci Beethovenovog mjeseca...

Slaba sam sada u plimi osjećaja...
Htjela bih drhtavom rukom
Posljednje zbogom napisati,
Ali žudnja za tobom je jača...

Tišina isprepletena božanskim akordima
Nudi mi tebe umjesto Boga.
Utvare noći plešu ludo
U krugu umnih distanciranja...

Ana Dudić Zubčić | Ne idi malena

Rekao si, ne idi malena,
Evo su neka druga vremena
Čine nas robovima
Ali, mi ne pripadamo njima,
Sklizave ceste i hladni vjetrovi posvuda,
Uvozno sunce obasjava nejasna lica
A u svemir se šalju teške misli
Još gora djela...
Ne idi malena,
Ranit će te mrtva mora u njihovim očima,
Ranit će te oštra zublja
Iz njihovih tjela,
Iako, ti nisi ranjiva, malena,
Stavio sam svoje srce kao štit ispred tvoga,
Da opstaneš,
Da te ne gurnu, da ne padneš,
Da ne moliš nikoga,
Da ostaneš ponosna.

I zato, ne idi malena,
Sipa se štiti crnilom
A mi srcima,
Živjet ćemo iznad njih,
Gledati ih u sve nižem stakleniku
U kojem je sve manje zraka,
Gdje mole za svoja iskupljenja...

Ne idi malena,
Da ti ne ukradu pogled,
Ovo su neka druga vremena
Živjet ćemo iznad njih
s našim srcima...
Ne idi malena...
Ne idi... malena...

Ana Dudić Zubčić | Spoznajem granice svoga nemira

Spoznajem granice svoga nemira
I bdijem nad čudesnom avenijom milodara
Gdje su srca razasuta posvuda
I ruka prihvaća drugu ruku
U traženju spasa,
Ljušti se nebo i zasipa zlatnicima
Osmijehe koji se daruju
I vise po križevima oguljenim od poljubaca...

Spoznajem svoje strahove
I hvatam se za grube željezne ograde života
I ljuljam se na njima kao na ljuljački
Iz slikovnice o dobrim vilama
Koje svojim čarobnim štapićima
Liječe otvorene rane
Kroz koje izlazi duša ljudska
I opet se vraća u tijelo izliječena.

Spoznajem granice datog
U kraljevskim krunidbama
Gdje milost nije svakidašnja...

Skupljajući milodare božanstva
I dajući ih svima
Postajem jača
U jeku teških oluja
Što vrtloge talože u očima prijatelja...

Ljubav, samo ljubav će nas
Vratiti iz podzemlja...

Ana Dudić Zubčić | Oprostite sebi

Oprostite ako prođem pored vas
I ne vidim vašu gorčinu,
Cvijet koji drobite snagom ruke,
Vaše bore iza kojih se krije
Ljutnja, razočaranje...
Ja vidim samo ono što hoću,
Ja vidim samo ljepotu,
Prenosim je sebi, u sebe,
S prašnjavog karanfila,
Sa oplakanog ljiljana,
Lista što mi se osmjehuje
S vrha vitke breze,
Sa ispružene ruke prosjaka,
Jer ta ruka ne vrijeđa,
Lijepa je u veličini traženja
I zahvalna na malim davanjima...
Oprostite što vas ne zamjećujem,
Jer, vaš glas ne sliči na šumor mora,
Nema bistrinu izvora,
A ja osluškujem samo ljepotu,
Glas ljubavi i sladunjavi pjev ptica...
Oprostite što vas ne zamjećujem,
U sebi nemate ljepotu
Koja bi me zaplijenila,
Ja sam izdanak svemira,
U sebi nosim ljubav
I ljepotu pred očima...
Oprostite što u pramen kose
Ne mogu spremiti sva sjećanja...


Pjesma je ušla u uži izbor Natječaja povodom Svjetskog dana poezije 21.3.2108.

Shortlisted poem in the World Poetry Day Contest March 21 2018

Ožji izbor pesem Natečaja Svetovni dan poezije 21.marec 2018.