Ruža Zubac-Ištuk | Djeca ne beru tratinčice

Učim se budna ne sanjati ruke

koje su mi uzimale prostranstva

vrijedna mladosti i života 

razasutog po uzglavlju na kojemu

su se ljubavlju opijale neke tuđe

radosti uz miris naranača i 

ljubavne napjeve usred noćne

tišine zabludjele u dolini grijeha

blizu moga potonuća.

Sat je otkucao jedno poglavlje

zastrto sumaglicom na obzorju

nema sunca i rosa ne pada 

u krilo plodnih oranica, 

djeca ne beru tratinčice 

u rukovet čvrstog zagrljaja,

zaspali su im osmijesi na

licu prezrelih suncokreta i

cika ugasila prije prvoga plača.

Hladno je zlato na prstima

i tamjan opija prapočelo u

njedrima žene (ne)rodilje.

Kleči molitva pred oltarom, 

križ šuti i uzmiče crkvenom

tišinom…

Iz tame se naziru moje zjenice

i smiono lice Bogorodice. Šuti.

Kažem: bit će bolje… Svaka suza

je kapljica za izvor novoga vrela…

Samo da se naučim budna ne sanjati…