Oto Kraml | Četiri čina jedne sudbine: Život ljepotice iz Savske

 /Haibun/

I. Čin: Dar na križanju

Početak je šezdesetih i Zagreb buja od energije. Na križanju Savske i tadašnjeg autoputa niču temelji novog doba. Nacrti arhitekta Antuna Ulricha obećavaju čudo od stakla i betona, najmoderniji neboder u ovom dijelu Europe. Radnici s ponosom dižu kat po kat, a gradom kola val optimizma. Kada su prva smeđa, refleksivna stakla zasjala na suncu, zgrada je postala svjetionik progresa. 1972. grad je dobio arhitektonski dragulj koji je otvorio vrata modernoj budućnosti, a snovi jedne generacije napokon su dobili svoj dom.

zgrada Vjesnika
kat po kat otključana
– plac dobio dar

II. Čin: Ogoljavanje
Desetljećima je ova ljepotica bila kucajuće srce grada. Njezinim hodnicima prolazile su generacije, stvarajući priče koje su oblikovale društvo. No, s vremenom se ritam grada promijenio, a unutrašnjost zgrade je utihnula. Prolazim pokraj nje, primjećujem razbijene prozore, a zidovi izgledaju kao oguljene stranice starih novina koje je vjetar zaboravio odnijeti. Unutra više nema mirisa olova niti užurbanih koraka. Riječ „otključana“ dobiva novo, gorko značenje – ljepotica stoji ogoljena pred pogledima prolaznika, ostala je samo tišina koja čeka prenamjenu.

zgrada Vjesnika
kat po kat otključana
– plac se otkriva

III. Čin: Destrukcija
A onda je došao konačni, nesretni, sudbinski rez. Gradom se proširio miris paljevine, a crni dim odnio je posljednje tragove vrijedne prošlosti. Ono što vatra nije progutala, sada dovršava čelični kljun divovskog građevinskog stroja. Gledam u te teške dizalice koje ne znaju za nostalgiju; one samo izvršavaju naređenja novog vremena, raščišćavajući teren za neku novu modernu arhitekturu. Kljun dizalice danas 2026. ne ruši samo beton; on proždire prostor za novu stranicu povijesti, jer grad ne podnosi prazninu.

izgoren Vjesnik
kat za katom otkljucan
novi plac čeka

IV. Čin: Vječni krug
Ali rođenje i radost s početka priče nisu nestali; oni su se samo preselili u naša sjećanja. Stojim na uglu tog istog križanja i kroz buku radova raščišćavanja kao da čujem smijeh nas, nekadašnjih studenata, dok jurimo na tramvaj s još toplim novinama u rukama. Ta zgrada je ispunila svoju sudbinu – bila je kulisa naše mladosti i utočište naših snova. Ono što je stvoreno s toliko ljubavi i optimizma ne može se izbrisati. Novi asfalt donijet će nove korake, a naša sjećanja ostaju kao važan put prema sutra.

mladost i Vjesnik
nostalgična sjećanja –
plac sluti sutra

____________________________________________________________

NAPOMENA: u  3. pjesmi u drugom stihu stoji - kat za katom otkljucan, što nije pogreška nego mi je izašlo iz radnje kljuna velike ptice koja kljuca, otkljucava dijelove plijena koji je onda otkljucan.