Ivan Pozzoni | Kolektiv NSEAE: Militantni pokret diverzije (hijacking) naspram institucionaliziranog umjetničkog poretka talijanske provenijencije

Fenomen kontradiskursivne diverzije (hijacking) Douglas B. Holt definira - unutar rigidnije modernističke matrice- kao «[...]turning expressions of the capitalist system and its media culture against itself[...]» (okretanje ekspresivnih oblika kapitalističkog sustava i njegove medijske kulture protiv njih samih) (Douglas B. Holt, Cultural Strategy Using Innovative Ideologies to Build Breakthrough Brands, Oxford University Press, 2010, 252). Imperativna je dužnost suvremenog djelovanja radikalizirati i, paradigmatski analogno eksplozivnoj napravi, usmjeriti seduktivni karakter modernizma prema vlastitoj autoreferencijalnoj imploziji i eksploziji. Prakseologija subverzivne diverzije, generirana unutar situacionističke lakrdije (blague situationniste) te transponirana preko punkerskih akcija u sferu ometanja kulture (culture jamming, popraćeno metodologijom gerilske komunikacije/guerrilla communication) s konca XX. stoljeća, pronalazi svoj baštinski kontinuitet u milenijalskim neoavangardama i njihovoj antikonzumerističkoj diverziji. Tardomodernizam (kasni modernizam) izvodi strateški pomak (slittamento): on operira na protustrateškoj strukturi konzumerističke rekuperacije (recuperation) [metodom teorije etiketiranja (labelling approach) disformnog] te, posredstvom bihevioralnog protunapada (behavioral change), a kroz demanovsko udvajanje umjetnika („dedoublement de Man”) i šklovskijansko očuđenje (остранение) lažnog (fake) čitatelja, dislocira fokus s pukog napada na brend prema cjelokupnom tehničkom idiomu estetskog marketinga, determinirajući afektivna stanja «shock, shame, fear, and anger» (šoka, srama, straha i gnjeva) (Erika Summers-Effler, The Micro Potential for Social Change: Emotion, Consciousness, and Social Movement Formation, u: Sociological Theory, 20/1, 2002, 41-60). Umjetnički bojkot i sabotaža instrumentalizirani su kroz retorzijske akcije s pravnim konsekvencama (retaliatory actions/legal consequences), ustrojene prema modelu anakronih pokreta Monochrom ili CrimethInc. Mark Dery situira genezu fenomena culture jamminga u srednjovjekovnu karnevalizaciju, koju je Mihail Bahtin, u svojoj analizi Rabelaisa, interpretirao kao institucionalno sankcioniranu subverziju društvene strukturacije. Slijedom navedenog, Pozzoni unutar vlastite prakse (praxia) aksijalnim konceptima smatra hijacking, dedoublement, остранение, karnevalizaciju te lučinijanski humorizam/ironiju (huorismo/ironie). Naspram toga, u sferi semantičkog skretanja (détournement), on marginalizira taktiku mema (koju magistralno aplicira Lucio Tosi) kao i strategiju distopizacije semantičkog trojanca unutar trijade: „Svaki je iskaz svrha samome sebi”, „Svaki iskaz ili poluiskaz proturječi sljedećem ili prethodnom iskazu” i „Svaki se iskaz ili poluiskaz nalazi u odnosu proturječne i kontraintuitivne inferencije ili u potpunom izostanku inferencije s ostalim iskazima” (Linguaglossa, Leone i Rago). Potonji metodološki smjer implicira rizik konstituiranja nove „eksperimentalne” tardomoderne estetičke ontologije, koja je radikalno disocirana od politologije i sociologije umjetnosti te od militantnog aktivizma pokreta KNSEAE.

Kolektiv NSEAE inherentno je obilježen ekstremnom vulgarizacijom ordinarnog jezika uz eksplicitno odbacivanje tehničkih (estetičkih) idioma. Ova semiotička strategija za cilj ima dekonstrukciju i imploziju lirsko-elegijskog diskursa, shvaćenog kao seduktivni i konzumeristički konstrukt. Riot (pobuna), kao subverzivni stih operativan u geografskim i političkim žarištima poput Atene, Bukurešta, Bagdada, Santiaga et alia (i drugdje), apriori odbacuje retoričku figuru i metaforu kao strukturnu jezgru etabliranog estetskog poretka. Semantika doživljava svoj povijesni svršetak u XX. stoljeću. Suvremena tekstualna analiza implicira rigorozan aparat: implikacije, implikature, ilocucije, deiktiku, perlocucije i tekst-kontekst (text-context). Introspektivni pokušaj lažne (fake) semiotike moderne estetičke ontologije rezultira Griceovim konceptom „neprirodnog značenja” teksta (significato non-naturale), inherentno udaljenim od epistemoloških kriterija verifikacije i falsifikacije (new epistemology). Semantička nejasnoća (vagueness) predstavlja domenu „poezije” XX. stoljeća, koja doživljava svoju epigonizaciju u XXI. stoljeću: unutar tog okvira, stihovi se uvode empirijski nasumično (ad cazzum), postulirajući koncept „inspiracije” kao vlastito utemeljenje, u potpunom nepoznavanju recentnih neuroestetičkih istraživanja: inspiracija i espiracija, inspiracija i espiracija. Kolektiv NSEAE imperativno zahtijeva konceptualnu jasnoću (clearity): primjenom analitičkog instrumentarija teorije prava i semiotičke analize, ovaj je kolektiv sposoban dekonstruirati svaki oblik orfičke i elegijske poezije, desakralizirajući lirske sekvence i demonstrirajući njihov univerzalni „besmisao” ili „višesmisao” (unutar kojeg je svakom subjektu omogućeno proizvoljno interpretiranje intencioniranog sadržaja), što je proces analogan historijskom usudu freudizma, marksizma i ostalih neznanstvenih teorija (θεωρία) koje nisu podložne mehanizmima verifikacije i falsifikacije. Arheološke relikte kao što su Cucchi, Magrelli, Cavalli, Nove, Lamarque, Piersanti (reduktivni taksativni niz koji reprezentira vršne primjere seduktivne i konzumerističke umjetnosti XX. stoljeća) Kolektiv NSEAE podvrgava metodi sudjelujućeg promatranja (u nenedostojnom, ne-anatomopatološkom ključu), uz eksplicitne reference na Malinowskog, Meada i Garfinkela, te uz nužne korekcije utemeljene teorije (Grounded Theory) Glasera i Straussa. Unutar suvremene talijanske teorije književne kritike uočava se stagnacija na razini anakronih lacanovskih postulata ili pak neadekvatno i aproksimativno citiranje Baudrillarda. Nužno je naglasiti kako XXI. stoljeće postulira posve drugačiju referentnu paradigmu: Sloterdijk, Morozov, Saito, Berleant, Leddy, Curi, Lipovetsky, Didi-Huberman, Baumgarten ili Onfray. Susret s citatima Freuda, Lacana ili Marxa nalaže trenutačno odbacivanje elaborata: jedino je autentična akademska kultura u stanju posjedovati suvremenost i aktualnost. Sve izvan toga klasificira se kao tautološka monotonija (Il resto è noia - F. Califano).