Ivan Pozzoni | Gul Makai

 

Tvoje ime je Malala, Yousafzai,

izazovno ime kao paštunska strast,

afganistanska Ivana Orleanka, 

četrnaestogodišnja djevojčice,

studentice u pakistanskoj regiji Swat.

Tvoje ime je Malala, Yousafzai,

prasne, glasno, poput metka

iz kalašnjikova koji ti se zaglavio u mozgu,

u dobi od četrnaest godina, opravdanje,

barbudos koji brani šerijat,

od potisnutih talibana (od zapadne invazije).

Tvoje ime je Malala, Yousafzai,

željela si biti liječnik, po zanimanju,

borila si se, između života i smrti, u bolnicama diljem svijeta,

simbol si nove generacije,

“Gdje je Malala?” upitao je tvoj napadač,

i prestravljen tobom, pucao je.

Tvoje ime je Malala, Yousafzai,

nastavila si školovanje

protiv brutalnog tumačenja šerijata,

preimenujući sebe u Gul Makai, u svom dnevniku,

dok su talibanima odrubljivali glave, u Swatu,

nevine žrtve neislamskog ponašanja.

Tvoje ime je Malala, Yousafzai,

prkosni različak Swata.

Ivan Pozzoni | Demokracija Amplifona

 

Demokracija pojačano prolazi štandovima lokalnih tržnica: "kupi te", 

Prodavač povrća viče najavljujući republiku komorača,

dere se tronista, ustoličen na prijestolju Maria De Filippi Showa,

tražeći telegenične oslobađajuće presude ili osude uz graju gledatelja,

na stadionu, iznimka je minuta šutnje, norma je pjevanje u zboru

tisuće vrište, u ritmu, poput mongolske Zlatne Horde.    

Demokracija se pojačano vrti po saborskim klupama: “prokletstvo!”,

desničarski simpatizer viče na ekstremno lijevog barona (pederu),

brblja smutljivac, u kavezu velikog suđenja, priželjkujući smrt

suca (komuniste), pred prigušenim zujanjem video kamera,

pljesak na sprovodu, na nastupu pokojnika? pljesak generalima,

glasan pljesak za šutnju o stotinama kolateralnih žrtava

bučnog tepih-bombardiranja, letenja, liberalnih zračnih snaga.

Demokracija se pojačano provlači među pozornicama umjetnika: “idi k vragu!”,

viče eminentni (sveznalica) pisac, zalupivši vrata pjesničkim treskom

gluh na pozadinsku buku “poezija ne pripada onome tko je piše, nego onome tko je servira”,

mujezin s minareta glasno promiče islam,

u pratnji milanskog nadbiskupa okićenog draguljima, idi, poslano je, i ulazi u tramvaj,

škripanje na semaforima, vikanje na paradi, na sastancima vlasnika stanova, buka poput duracella 

demokracija pojačava temelje monarhiji decibela,

podređujući pojačanu vrijednost svakog argumenta.

Ivan Pozzoni | I svi će pljeskati

 

Smijući se što nisam tamo, bit ću u tisuću gradova

medvjed iz zimskog sna, pokazuje tisuću lica i stotinu lažnih identiteta,

a da ne shvatiš da nisi uvrijeđen

od savršenog glumca, istrošenog prekidom ega oslobođenog uživanja.

Smijati se što me nema, otjerati s pozornice

u zebnji da Juda bude gospodar na posljednjoj večeri,

erodirati ćeš mjesece omamljujući se tamjanom,

kao klerici u crkvi u uzaludnim trenucima čekanja,

s tjeskobom da se žrtvujem publici protuosjetila.

Ali neću biti tamo u čitaonicama,

zatvorene čeljusti, stisnute u mirisu kontrakture.

Neću te dočekati, ministrante, u središtu svjetlosti,

daleko od nostalgije publike koja sluša.

Ivan Pozzoni | Svim samoubojicama svijeta

 

Ivan Pozzoni (Collettivo NSEAE)

Ivan Pozzoni (NSEAE Kolektiv)

Jutarnja borba s ornamentima života i ravnotežom,

pišući moj sinaptički zatvor kao Silvio Pellico,

uspio sam učiniti depresiju svojim suputnikom

kao osuđenik pred svojim vodom.

Stegao sam zvijezdu u šaci zobi,

uvjeren da sam je uvijek imao, držao na lancu,

bilo je jutro, plakali smo, bio je trolejbus,

udario sam licem o njega kao da sam udario u vuneni zid,

zvijezda je pobjegla, kao atomska bomba,

sipajući mi otrov i tonik.

Stil nikada ne dolazi bez votke

i zajebi antidepresive,

bila je djevojka koja je inspirirala moja usta

za pjesmu u subverzivnim stihovima,

sada je tamo, na zvijezdi, objavljuje da je živa

a ja idem ka paklu u koji odlaze samoubojice.

Nadam se da će na mostu koji premošćuje Aheron

poteći suza za onima koji su umrli kao samoubojice   

Atlas će okrenuti svijet naglavačke kao kazališnu predstavu

dovoljno za započinjanje izazova

na Plaza de toros, u obliku borbe s bikovima,

između bika s mačem i rašljara.

Ivan Pozzoni | Punk nije smrt

Svi smo bolesni, svi smo dobro

nagurani u vlak o’Zulùovog života,

kakvi smo kako nam odgovara

uostalom, nitko ne zna slovo od Bantua.

Da bismo ponovno počeli letjeti,

bez predaha i bez ljubavi,

nije bilo potrebe za bijegom,

punker s trobojnicom bio je dovoljan:

bijeli Prozac, narančasti En

i svijetloplava Modalina bez okusa.

Svi smo isti, svi tražimo posao,

ljubav, snishodljivost, tko prvi stigne

ne nađe znak sramote pričvršćen nožem,

kao kad demo ocjene pobijede.

Ali još uvijek mi brbljaš jezikom

među ugovorima, životopisima, nabavljaš li ih?

Ne razumijem te i bojim se da će moj modus scribendi izumrijeti

kao u steli.

Ivan Pozzoni | Poezija

Gdje sam uništio svoj život

Pitam se bez arogancije,

nastavljajući tapkati ovim prstima,

u moru “elegancije”?

Želio sam se roditi kao odvjetnik, liječnik, pustinjak,

Ostao sam u zvjerskoj samoći

jer sam morao odrasti kao pjesnik,

čovjek koji ne završava u novinama.

Umrijet ću sam, pateći, kao izopćenik,

ne zato što mi nedostaje novca

jer su mi oduzeli voljenu povijesnu ulogu,

jedući, pišući stihove Kerubima.

Rođen sam kao diplomirani student, rođen sam kao menadžer

moje monstruozno ludilo dovelo me do toga da budem spisateljska rulja,

možda je istina biti pjesnik laureat

a moj život samo dugo naukovanje.

Ivan Pozzoni | Kasnomoderna samoća

 

Međunarodni poredak je zapušten,

gladuju, teroriziraju, pucaju s modricama na licu,

humanoidi bez osjećaja lutaju WhatsAppom,

zaboravljajući svoje zasluge i svoje istinske nedostatke.

Nema nikoga, nikoga, na ovom pustom otoku

kakav je svijet postao nakon otkrića,

djevojčice koje se raspadaju nakon tko zna koje krize

mi, stari klošari, pišemo stihove u asketizmu.

Pakao je samo rodeo chevaux de Frise,

i ti, sam, da se opasaš eklesijom,

da plačeš dok svemir naginje

čašu lijevu od šampanjca do mjehurića.

to je bolna samoća kapetana

brod tone, a on je tamo s telefonom u ruci,

da proklinje dok ima onih koji tonu poput gnajsa

u svakom slučaju Greenpeace je uspio spasiti dupine.

Ivan Pozzoni | Bologna

Trijemovi u magli sunčanog grada,

žedan napretka, natrag u Serie A,

raskrižje stotinu ideja, tisuću dijalekatskih idiolekata, tisuću disonantnih glasova,

majka stihova i sestra sveučilišta,

časna sestra iznutra, hetera izvana,

lukavi prosjak preobražen u halje i zlato,

Bologna.

Bologna,

maran pospani od zasjeda u trattorijama,

grad umjetnosti, grad anarhije,

kandidatski šator građana izvan EU svih rasa,

hiroviti nitkov, idiot i djevojačko srce.

Trg bombi, viagre i strasti,

Carducijanski način, muka revolucije,

rijedak odrezak i iza pozornice porno zvijezda

muči nas ugrizima s bijelim zubima palim u snijeg.

Divlji bard Guccini pjevao ti je s emilijskim naglaskom;

Pjevač, ponizan, industrijske neuljudnosti, natočit će vam u Lombardiji,

u čašama Judine krvi postavljene na kriške slanine.

Ivan Pozzoni | Lažna priča

 

Imam simptomatičnu priču za ispričati

priču o 300 u Termopilima, koji su masakrirani,

priču o Šimunu Cirencu, uhvaćenom na gotovo fantozovski način,

priču o Julijanu, caru kojeg su ubili Perzijanci.

Priču o Torismundu, u njegovoj utrci za Toulouse,

priču o Wallaceu i njegovim gajdama,

priču o Luju XVI. i njegovoj glavi,

priču o Hitlerovom bunkeru i slavlju u svijetu.

Je li ovo stvarno priča koju želimo ispričati,

ili priča o Asine i njenim jahaćim kravama,

ili priča o Ezekielu i njegovim voćnjacima,

ili priča o robu Popeju s njegovim zabranama.

Priča o Euriku sa njegovih sedam sestara,

priča o o'Brienu i njegovih sedam tisuća viljuški,

priča o Francoisu i njegovoj farmi mlijeka,

priča o Hubneru sa njegovim svjetiljkama.

Koja je priča istinita, a koja lažna?

(translated by Ibrahim Honjo)

Ivan Pozzoni | Mrzim Mishima i Majakovskog

Pismo koje sam ti jučer poslao

nikad nije stigao na odredište

bila je to najtužnija pjesmarica

to će biti loša sreća, to će biti pad.

Mrzim Mishimu i Majakovskog

imali su hrabrosti, nostalgije

Nihilizam Bukowskog,

da ne bude primljen na kardiologiju.

Moja Lombardija, Lombardija u dimu

udahnite Tavor Valium i Serenase

koji su dobri za epitalamus

uvijek prisutna u našim kutijama za ljepotu.

Pismo koje sam ti danas poslao

Ne znam je li stigao na odredište

Uzalud sam ga tražio među osmrtnicama

mrtvih žrtava odvraćanja pažnje,

Tražio sam ga među nišanima

među mrtvima bez podataka o vlasništvu.

Mrzim Majakovskog i Mišimu

imali su snage i ruku

bez ikakve filozofije

napisati sutrašnje pismo.

Ivan Pozzoni | Zvanje pjesnik

Otkrio sam zašto mnogi ne vole moje pjesme

teško mu je pričati o životu i drugim fantazijama,

Zanima me politika, društvo, komuna,

i - što bi rekao Checco Zalone - to su stvari koje nikoga ne zanimaju.

Na grobu ću napisati «[…] rođen je da piše stihove […]»

ovako ću biti siguran da će svi biti izgubljeni.

I stavit ću u čašu gorke Crne Gore,

dakle, izgubljeno da, ali nije me briga.

Ivan Pozzoni | Bolest

Bok, ja sam Gaia, ja sam bolnički pacijent

Gaslini, iz Genove, gdje nas more goni,

Imam trinaest godina i žrtva sam strašne bolesti

teška depresija, bolest na lošem glasu.

Sa trinaest godina ne moraš biti stalno u suzama,

možda nikad, ali volja za životom me je pobjegla

bol kao trag sirime,

Nedostajala mi je želja da ne budem leš.

Nadzornik i ja hodali smo mirno

depresija je bila brža od trenutka,

Trčala sam dok mi srce nije puklo

moj norepinefrin kao dekoder;

Držao sam se za bolničku ogradu,

deset metara leta bez ikakve pomisli na smrt,

s trinaest imaš krila, nisu radila za let

radili su na prikupljanju moje krvi ne dopuštajući da iscuri.

Imamo trinaest i četrdeset pet godina i teško smo bolesni

teška depresija, bolest na lošem glasu

anomalna bolest, koju medicina malo razmatra

dok ne dijagnosticiraju mrtvo tijelo na kolniku.

Ivan Pozzoni | Reci mi kako reći psu

Reci mi kako da kažem psu, koji stoji i bulji u vrata,

da se majka ne vrati, čak i ako nije mrtva.

Frida s nadom u očima, ja sa svojim suhim suzama

koje ne dolaze iz srca, to su suze samouke.

Vidimo te posvuda, u ovoj kući koja je groblje,

čini se da je to Henry II s njegovom posjekotinom na grbu,

čistačica nije u stanju izbrisati sjećanja

a ja kao dikobraz strijele strijele iz grudi.

Reci mi kako da objasnim psu, reci mi kako da objasnim srcu,

da ga ne čuješ kako tuče, nisam veliki blefer.

Reci mi kako psu objasniti da nema više želje,

kad želja guši, a sve izgleda kao delirij.

Pričaj mi, pričaj mi, hajde, o svom nesretnom životu

reci mi, reci mi hajde, ovoj podvrsti

ranjenika, koji ne pusti ni kap krvi,

čak i ako posvuda daruje krv.

Reci mi kako reći psu da je velika ljubav gotova

to je kao da ovlaživaču zraka objašnjavate vlažnost zraka,

reci mi kako reći čovjeku da je velika ljubav gotova,

kako nastaviti živjeti a da ne dopustiš da umreš.