Ruža Zubac-Ištuk | Snagom duše svoga pera ispjevala si samu sebe – i mene

(Vesni Parun)

Sva vrela jezika pretočila si u kudravo krdo riječi – u poetski čin,

uvažavajući disciplinu gladi, ljubavi i bolesti u čaši života.

Iz tvoga pera nicale su masline, mrvice neba trusile trudne voćnjake, 

cvjetao je i venuo nemir u perunikama, 

disala svjetlost u jantaru nemirnoga morskog oka. 

Prela si uzdahe vjetra poput pastirice čedne na proplanku 

i u mirisu smilja ostavljala ljepotu pređe ispod uzglavlja za žednog konjanika.

Ali, vrijeme je žeglo na tvome dlanu sunce u zrcalu nemirnoga sna plahe košute.

Voljele su te vode promjenjive ćudi i nemoć plača zbog gorčine u riječima

kojima si boljela obraze mrtvih obećanja, a nakon toga si, svikla na čekanje,

u božanstvu svoga stiha osluškivala žamor noći, tugu i radost sutra.

I nisi morala drhtati nad vječnom mladošću svoje umjetnosti u želji da bude čitana

jer tvoja je poezija izvor iz kojega teče blagost i ljepota onoga tko je čita.