Đuro Vidmarović | Pejo Šimić: Kap ljubavi

  

„Kap ljubavi - minijature“, Ogranak Matice hrvatske u Osijeku i Ogranak Matice hrvatske u Grudama, Osijek, 2025.

I ova zbirka kao osnovne postulate vlastite svjetonazorske određenosti koristi domoljublje, bogoljublje i ljubav kao ljudsku, privatnu i univerzalnu vrijednost. Međutim, za razliku od ranijih pjesama koje su imale dužu formu i bile prvenstveno programatske s nakanom da što efikasnije prenesu osnovnu poruku, da se čitaju, kako bi rekao Majakovski, na sav glas, pjesme u novoj zbirci su kraće forme i možemo ih nazvati poetskim minijaturama. Pjesnik se odlučio na disciplinu vlastite raspjevanosti, na ekonomičnost izražajnosti i na sublimaciju vlastitoga poetskoga govora i svjetonazorskog obzora.

Zbirku je podijelio prema navedenim odrednicama upravo u tri karakteristična dijela. Zbog kronološkog slijeda na prvo mjesto stavio bih njegove ljubavne pjesme. Šimić je u ovom poglavlju sakupio i svoje „rane radove“ na ovu temu, ali i pjesme nastale u zreloj pjesničkoj dobi. Navodim kao primjer sljedeće pjesme:

ZANOS

Kad osjetim vrelinu usana tvojih,
Zanos ubrza ritam
I priguši dah.
Ljubav i strast potisnu u drugi plan
Svaku nelagodu i strah.

Iz navedene pjesme je vidljiv autorov mladenački zanos. U istom duhu napisane su i mnoge druge pjesme. Navodim neke od njih:

PLAVE OČI

Stvorio si Bože sve ljepote:
Nebo, zemlju, more i planine,
Ali samo jedno remek djelo,
Plave oči moje Katarine.

HVALA TI SUDBINO

Hvala ti, moćna sudbino,
Oko koje se cijeli svijet vrti,
Što se konačno spojiše toliko željene usne,
Bar na trenutak – u smiraj dana prije smrti.

ZAKLET ĆU SE

Zaklet ću se na oltaru za te,
Prinijeti ću ti žrtvu iz ljubavi
I najljepše pjesme posvetit ću tebi,
Samo zato što bez tebe ni ja
To što jesam – nikad bio ne bi.

Drugi dio pjesnikova života donio je i novi odnos prema ljubavi kao predmetno-tematskom odredištu. Kao primjer navodim pjesmu „U korak s vremenom“:

Kad vrijeme učini svoje,
Splasne i ljubav i zanos i žar,
O bajnoj budućnosti prestaje se maštati,
Odjednom se od nekud pojavi prošlost,
Kojoj treba suditi i praštati.

Pjesnik Pejo Šimić o ljubavi kao fenomenu zapravo kao Božjem daru o kojem ovisi ljudska vrsta i koji određuje smisao čovjekovog života piše u snažnoj pjesmi pod naslovom „Moćna“:

Ljubav je jača
Od svake mržnje i vlasti,
I kad-tad i najveći silnici
Pred njenim će tronom na koljena pasti.

Iz ove je pjesme razvidno kako pjesnik pojam ljubav piše velikim početnim slovom što znači da mu daje snagu božanske transcendencije, pa i Kristove ljubavi kao temeljne zapovjedi.

Istu dinamiku nalazimo i u nekim drugim pjesmama.  Npr. u pjesmi „Stijena“:

Sve su stijene kao sestre,
Isto čvrste, isto bijele,
Isto tople, isto hladne,
Samo ova drukčija je,
Od svih hridi, od svih stijena.
Samo na njoj u cik zore
Svjedok nam je bilo more.

Na kraju, ljubavne pjesme Peje Šimića vrlo su interpretativne, tople, pomalo zanosne, ali misaone i sa snažnim uporištem u kršćanskoj etici. Zbog toga su kao cjelina zanimljive i s jezičnog aspekta. Šimić je pokazao veliki raspon izražajnih mogućnosti svoga pjesničkog govora.

Domoljubne pjesme

Pejo Šimić stekao je veliku popularnost upravo po svojim domoljubnim pjesmama. Stoga sam s posebnom pozornošću čitao njegov novi domoljubni ciklus pisan bez ranijeg kranjčevićevskog ornata. On i dalje voli svoju zemlju i voli svoj narod. Osjeća sve probleme svoje drage Hrvatske i suočava se odnosno suobličava se s njezinim padovima i usponima. Kada je riječ o domovini, Pejo Šimić voli i svoju užu domovinu Bosansku Posavinu gdje je rođen, ali i cijelu Hrvatsku. Jedna od njegovih najpotresnijih pjesama nosi naslov „Svi su moji Božići u Bosni“. Već naslovom se otkriva vrijeme u kojem je nastala a to je Domovinski rat kada je naš pjesnik kao i tisuće naših Hrvata Posavljaka moralo izbjeći sa svojih pradjedovskih ognjišta.

Badnja je večer, bliži se ponoć
Svi su moji Božići u Bosni
Zatrpani ispod ruševina.
Moj je Božić i Uskrs i Badnjak tamo gdje je moja Posavina.

Hrvatskoj je posvetio vrlo potresne stihove. Navodim neke od njih:

VOLIM TE CROATIO

Volim te zbog dičnih sinova i kćeri
Koji za tvoju slobodu
Položiše živote u krilo materino.
I okrunjenu na tronu i raspetu na križu,
Volim te jedina Domovino.

U pjesmi „Jedina moja“ Pejo Šimić poput Zlatka Tomičića poistovjećuje voljenu zemlju sa svojom ljubavi.

Dok mi se tvoj lik zrcali na tokama
I oštrici Krešimirova mača
Sanjam te kao Kraljicu
S krunom i žezlom uzdignute glave,
Na moru i kamenu, brazdi i otkosu,
Na obalama Jadrana, Dunava i Save.

Jedna od najpotresnijih pjesama nosi naslov „Molitva vojnikove majke“:

Čuvaj mi ga, Isusova mati
Da ga ljute zaobiđu rane.
Pošalji mu anđele čuvare,
Da ga prate i od zla obrane.

Treći ciklus u ovoj zbirci je novi iskorak u poeziji Peje Šimića. Riječ je o refleksivnoj poeziji iskazanoj pjesničkim minijaturama i kratkim formama. Sve one ne mogu se shvatiti bez autorovog kršćanskoj svjetonazora.

U KAPI KRVI

U jednoj kapi Kristove krvi
Satkan je cijeli naš život.
Uroni malo u minulo vrijeme,
Vidjet ćeš da ta sićušna kap
Ima veću moć nego orkan i slap.

Isto tako vrlo su znakovite i poučne sljedeće pjesme:

NOVI DAN

Danas ne tražim ništa.
Želim samo na trenutak zastati
I od srca Ti zahvaliti,
Što si me još jednim danom
Odlučio razveseliti i nagraditi

U istom stilu napisana je i pjesma „Bože moj, udijeli mi razbor“:

Molim Te, otvori mi sva moja osjetila,
Kad mi se na tom zahtjevnom putu
Budu pridruživali i zlonamjerni i dobri,
Nekada osmijeh na usnama farizeja
Može biti pogubniji od ugriza kobri.

Možemo uočiti kako Šimićeve refleksivne minijature imaju u mnogo čemu i značajke molitava. Pjesnik se obraća Bogu na osoban način.

MOLITVA BEZ RIJEČI

Kad usne zašute
Molitva bez riječi
Iz duše se budi,
Da razgali srce,
A ublaži boli.

Neke pjesme Šimić je i naslovio kao molitve. Napominjem kako je pisanje molitava u duhu kršćanske etike vrlo zahtjevan pjesnički zadatak. Naime, autor mora biti istovremeno osoban i univerzalan, ne smije subestetskim pristupom difamirati i umanjiti dignitet same molitve, ali ne smije se izgubiti u teološkoj ili teologiziranoj apstrakciji. Pejo Šimić je to uspio u pjesmi „Jutarnja molitva“:

Dok jutarnje zrake sunca
Raspršuju posljednje obrise noćne tame,
Neizmjerno se radujem prvoj molitvi,
Gdje ću u miru i tišini,
Ponovo osjetiti očinsku ruku na ramenu,
I topli dah Stvoritelja u svojoj blizini.

Na kraju, pisac ovih redaka s velikim odobravanjem je prihvatio novi pjesnički iskorak Peje Šimića. Ovom zbirkom on se potvrđuje kao pjesnik visokih dometa. U žanru kršćanske transcendencije na tragu je naših velikih pjesnika kao što su Drago Čondrić, Anka Petričević i Ljerka Mikić. Osim toga, treba istaći još jednom hrabrost koju je Šimić iskazao odlukom o napuštanju vrlo popularnog poetskog diskursa kojim je ispunio svoje dosadašnje knjige i prebaciti se na nešto zahtjevnije, sažetije i transcendentnije poetske sadržaje.