Željko Perović | Nestanak

Nestala su jutarnja buđenja,

Sa prozora 

Komšinska časkanja 

I vesela ulična pozdravljanja 

Koja su glasnim povicima 

Plašila ptice sa grana.

Nestali su udarci dvorištnih kapija 

Sa tavana

Tihi koraci i škripa podnih dasaka,

Iz kamina crvenih jezici

Koji su rugom hladne zime plašili,

Na oknima pahulje klizom topili.

Nestalo je veselih dana i pogleda 

Sa praga

Na opalo lišće različitih boja,

Pomiješano ljubavnim mirisima

Sa kojim se vjetar poigrava

I vragolasto dvorištem raznosi.

Ostala je bolna duša u besanoj sobi

Sa kreveta

Tužnog pogleda ka bijeloj zavjesi 

I tamnoj noći 

Da osluškuje zadnje otkucaje srca

Jačoj smrti se ruga i prkosi!