Kad me obuzima agonija, nostalgija ili nesigurnost... Njezin me zagrljaj izliječi, zacijeli mi rane. Djevojčica je to, koju pokreće pozitivizam. U njezinoj srži, nema ni trunke nedoumica. Ona točno zna, što i kako treba učiniti. Pored nje se osjećam bolje, svrhovito! Potreba da ju odgajam i zaštitim... Veća je od čitavoga svemira! Blagoslivljam dan, kada sam rodila svojega anđela. Od tada, pa nadalje... Više nisam sama, izgubljena, niti beznadna. Pronašla sam se u njezinom slatkom osmijehu... Plavoj, kovrčavoj kosici. Crnim očima i dugim trepavicama. Nedužnom izrazu lica, a opet, pametnom razmišljanju. Larissa, mudrice, majčina jedinice. Moja je zahvala tebi, presnažna, da bi stala u par redaka. Gledam te kako stasaš. Više nisi malešna, ali me tvoja ručica... Najviše motivira za novi dan! Boli će me i dalje, pokušati slomiti. Više neću biti žalosna, kao dok te nisam donijela na svijet. Vihori i bure, konstantno pušu. Kidaju mi dušu... Lome kosti... Držim se čvrsto. Molim Gospu, da ne pokleknem pod svojim križem... Ne potonem do morskih dubina. Gospodin je vidio naše muke. Kćeri... Dišem da bih te voljela! Bezgranično i sveprisutno... Kao najjača stijena... Božanski jedinstvena!
Lorena Vojtić
deseta knjiga
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.