Često će se književni teoretičari sporiti oko pitanja koliko autorova biografija, njegov vlastiti životni put, utječe na njegovo djelo pa onda i na recepciju toga djela.
Prisjećajući se jednoga trenutka u kojemu sam posve drugačije doživjela pjesmu koju sam mnogo puta čula, a nikada istinski doživjela, mogu reći da se slažem s pobornicima teze da autorov život ima značajno mjesto i u njegovom djelu. Kada smo toga svjesni , i recepcija djela je drugačija
Nekada, dok sam slušala pjesmu Suza za zagorske brege, melankolični glas Vice Vukova i početak V jutro dišeče, znala sam potražiti drugu frekvenciju na radiopostaji, drugu glazbu. Usporeni ritam pjesme i kajkavski idiom, tada mi još nerazumljiv, odbili su me od daljnjega slušanja.
Kada sam sasvim slučajno na gostovanju jednoga zagrebačkog glumca u gradskom kazalištu prije izvođenja monodrame, čula okolnosti koje su iznjedrile pjesmu, u potpunosti mi se promijenilo mišljenje o njoj. Najviše me se dojmio podatak da je autorica djevojčica od petnaest godina koja ju je napisala za spomen, kada je odlazila od kuće na školovanje. Svu svoju ljubav za zavičaj slila je u te jednostavne, iskrene i bolne stihove i dok je glumac pjevao pjesmu, meni su čitavo vrijeme tekle suze.
Danas, u poplavi domoljubnih i pseudodomoljubnih pjesama, rekla bih da je Suza jedan od ljepših spomena zavičaju.
I sama riječ domoljublje upućuje na ljubav. Jer domoljubna pjesma je ona najviših i iskrenih osjećaja, onih kojih je domovina vrijedna. Ona voli, a ne mrzi, ona slavi ljepotu, a ne pretjeruje s patetikom. Domoljubna je pjesma vrhunska oda ljepoti zavičaja i svjedočanstvo ljubavi i odanosti tom zavičaju. One ljubavi, zaista iskrene, koja može doći, čini se, jedino iz čistog srca petnaestogodišnjeg djeteta.
Danas, kada čujem Suzu za zagorske brege – pojačam zvuk.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.