„Pazi kako vrištiš!“ najbizarnija je uputa na koju sam ikada naišla. Nalazi se na vratima rodilišta pred kojima stojim u trudovima. Taman me siječe jedan podugački i zahtijeva jauk, makar potisnuti, no ono što čitam, toliko me iznenađuje da se zbunim i zaustavljam izdah zabranivši si i to malo olakšanje. U tišini otvaram vrata stišćući kvaku i izdržavajući trud. Kad popusti, uzdahnem i krenem prema rađaonici s tri boksa spojena prolazom i staklenim stijenama. Začudim se tišini. Pa u rađaonici sam, zaboga! Stiskanja, rezanja, bebe, majke… nije baš intelektualni posao, kao npr. pisanje pjesama. Tu se naime sve događa u glavi, a kako bi izašlo, treba ti samo ruka koja se kreće po papiru. S druge strane, posao rađanja fizički je proces, naporan i dugotrajan i uključuje grčenje, probijanje, stenjanje, uzdahe, vriskove…
Tišina potpuno obuzima prostor. Atmosfera kao u nijemom filmu. Žene položene na stolove za rađanje. Zglobovi na rukama pobijeljeli im dok stišću rukohvate. Podižu glave, vratne se žile napinju. Oči im iskočile od izbezumljenosti. Čela se kupaju u znoju. Kosa u rezancima zalijepljena za lice i vrat. Bezlične bolničke spavaćice, podignute i izgužvane, noge sad savijene, sad ispružene. Scena bez tona. I bez titlova. U dva boksa isti prizor. U treći ulazim ja.
Sjetim se: to je to! Pisalo je u novinama. Bolnica bez boli. Rodilište bez jauka. Djeca dolaze na svijet bez plača. Majke rađaju bez vike. Projekt od pedeset milijuna eura financiran u stopostotnom iznosu bespovratnim sredstvima iz EU-fondova. Ministar ponosno daje izjavu, gradonačelnik također, novi ravnatelj ustanove zahvaljuje, gradonačelnikovica podržava, mladi voditelj odjela na fotografiji s glavnom sestrom, blagog izraza lica. Društvene mreže gore od ushićenja. Svaka žena želi doživjeti to iskustvo. Udruge za zaštitu majki i novorođenčadi objavljuju hvalospjeve napretku brige o ranjivim skupinama.
Sad sam i ja tu. Dosad me doduše boljelo i muž me trpio od prvog truda, zatim analizu svakoga od njih – koliko je trajao, koliko je boljelo - od jedan do deset – koliki je bio razmak između zadnja dva… pa onda opet stenjanje za vrijeme stezanja.
Ulazim u svoj boks. Sestra me zaustavlja blagim dodirom ruke i pokazuje na natpis kakav sam već primijetila na ulazu u odjel: „Pazi kako vrištiš“. Stavi kažiprst polako preko svojih usana, uz smiješak. Usta mi ostanu otvorena, oči razrogačene. Parkinsonovskim koracima nastavim do stola na kojemu će se odigrati zadnji dio sretnog događaja. Dok se previjam, stoji pored mene blago me upozoravajući na uputu. Tako i sama postajem scenom nijemoga filma.
Valjda imam sreće ili sam došla baš na vrijeme. Zadnja su stezanja uspjela izgurati moje čedo. Doktor mu epiziotomijskim rezom olakšava put dok ja, bodrena sestrinim Pssst! suradnički šutim ukočene vilice i teško hvatam zrak. Uz poticajne riječi doktora i smiješak babice, iz mene, najprije pod pritiskom, a onda klizeći uz olakšanje, izlazi moje dijete i baš kad želi pokazati da zaslužuje Apgar 10, sestra ga blago pogleda i stavi prst na usta. Mali se lagano strese, ravnodušno slegne ramenima, sklizne doktoru u ruke, a on ga preda na daljnju obradu. Topla ga voda umiri, a ja zatomljujem u sebi jecaj jer – treba poštovati bolničku uputu.
Krajičkom oka pogledam lijevo i desno. Jedva izbjegnem bijesne strelice iz očiju rodilja koje iskešene još uvijek čekaju dolazak svojih sretnih beba. Na kolicima me odvoze iz sale. Čistačica briše krv s poda i skuplja plahte namočene porođajnim tekućinama negodujući zbog neuredne i neuviđavne rodilje. U čekaonici se susrećem s razrogačenim očima iznad spavaćice koja pokriva trbuh odakle novo lice čeka da iziđe. Još i ne zna u kakav divni svijet bez boli dolazi!
Tišina potpuno obuzima prostor. Atmosfera kao u nijemom filmu. Žene položene na stolove za rađanje. Zglobovi na rukama pobijeljeli im dok stišću rukohvate. Podižu glave, vratne se žile napinju. Oči im iskočile od izbezumljenosti. Čela se kupaju u znoju. Kosa u rezancima zalijepljena za lice i vrat. Bezlične bolničke spavaćice, podignute i izgužvane, noge sad savijene, sad ispružene. Scena bez tona. I bez titlova. U dva boksa isti prizor. U treći ulazim ja.
Sjetim se: to je to! Pisalo je u novinama. Bolnica bez boli. Rodilište bez jauka. Djeca dolaze na svijet bez plača. Majke rađaju bez vike. Projekt od pedeset milijuna eura financiran u stopostotnom iznosu bespovratnim sredstvima iz EU-fondova. Ministar ponosno daje izjavu, gradonačelnik također, novi ravnatelj ustanove zahvaljuje, gradonačelnikovica podržava, mladi voditelj odjela na fotografiji s glavnom sestrom, blagog izraza lica. Društvene mreže gore od ushićenja. Svaka žena želi doživjeti to iskustvo. Udruge za zaštitu majki i novorođenčadi objavljuju hvalospjeve napretku brige o ranjivim skupinama.
Sad sam i ja tu. Dosad me doduše boljelo i muž me trpio od prvog truda, zatim analizu svakoga od njih – koliko je trajao, koliko je boljelo - od jedan do deset – koliki je bio razmak između zadnja dva… pa onda opet stenjanje za vrijeme stezanja.
Ulazim u svoj boks. Sestra me zaustavlja blagim dodirom ruke i pokazuje na natpis kakav sam već primijetila na ulazu u odjel: „Pazi kako vrištiš“. Stavi kažiprst polako preko svojih usana, uz smiješak. Usta mi ostanu otvorena, oči razrogačene. Parkinsonovskim koracima nastavim do stola na kojemu će se odigrati zadnji dio sretnog događaja. Dok se previjam, stoji pored mene blago me upozoravajući na uputu. Tako i sama postajem scenom nijemoga filma.
Valjda imam sreće ili sam došla baš na vrijeme. Zadnja su stezanja uspjela izgurati moje čedo. Doktor mu epiziotomijskim rezom olakšava put dok ja, bodrena sestrinim Pssst! suradnički šutim ukočene vilice i teško hvatam zrak. Uz poticajne riječi doktora i smiješak babice, iz mene, najprije pod pritiskom, a onda klizeći uz olakšanje, izlazi moje dijete i baš kad želi pokazati da zaslužuje Apgar 10, sestra ga blago pogleda i stavi prst na usta. Mali se lagano strese, ravnodušno slegne ramenima, sklizne doktoru u ruke, a on ga preda na daljnju obradu. Topla ga voda umiri, a ja zatomljujem u sebi jecaj jer – treba poštovati bolničku uputu.
Krajičkom oka pogledam lijevo i desno. Jedva izbjegnem bijesne strelice iz očiju rodilja koje iskešene još uvijek čekaju dolazak svojih sretnih beba. Na kolicima me odvoze iz sale. Čistačica briše krv s poda i skuplja plahte namočene porođajnim tekućinama negodujući zbog neuredne i neuviđavne rodilje. U čekaonici se susrećem s razrogačenim očima iznad spavaćice koja pokriva trbuh odakle novo lice čeka da iziđe. Još i ne zna u kakav divni svijet bez boli dolazi!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.