Ako ste otvorili dvorišna vrata kuće u gradiću pokraj oveće rijeke, opazit ćete u dnu, ne tako velikog dvorišnog prostora, stabla trešnje, smokve, patuljastih jabuka i krušaka, grmove kupina bez bodlji, ribizla, crnih i crvenih te red malina koji se držao plota susjedova vrta. Bile su tu još i dvije uzdignute gredice povrća, a ostali se dio zelenio od redovito održavane trave. Ponos, izgleda?!
Okrenete li se oko sebe ugledat ćete ugodan kutak na maloj terasi, rasprostrt stol koji je bliještio od bjeline damastnog stolnjaka i porculanskih tanjura: dubokih i plitkih. Čut ćete i tanki zveckaj čaša i escajga koji je domaćica Vesna raspoređivala po stolu za dolazeće goste. Budući da je terasa bila na istoku, sunce ju je pomalo ostavljalo pa su gosti mogli sjediti za stolom bez suncobrana. Pod ovećim se suncobranom morao skriti kuhar, prijatelj Mato, koji je brinuo o kotliću ribe koja je već gotovo pa bila pri kraju kuhanja. Pomalo je počeo metati bolje komade ribe na razgrijani roštilj. Bio je poznat kao sveznadar i često bi ljudima objašnjavao razne postupke i metode pojedina posla, ali kad bi ti isti ljudi očekivali da im ta umijeća pomogne sprovesti u djelo, on bi naprosto ispario.
Ovaj put imao je i pomoćnika, samoprozvanog i sveprisutnog susjeda Franju koji je posebno volio ovakve fešte gdje se negdje u podrumu krilo vino na hlađenju ili pak sanduci s pivom. Jelac nije bio, jer kažu da i alkohol ima dovoljno kalorija - bila je njegova isprika. Već su dijelovi ručka čekali na stolu, a domaćica je iznosila još salata, kruh i domaće njoke za juhu od ribe, popularno zvanu fiš-paprikaš.
Domaćin Mario je naime, bio ribolovac, ali nije volio jesti već samo loviti ribe. „Sport je to, takmičenje sa snagom prirode,“ znao bi reći. A najnovijeg ulova od nekoliko kilograma šarana, soma i jedne štuke valjalo se riješiti na koristan način. „Ljudi vole ribu pa nek’ uživaju!“ Mario je pak bio takav čovjek.
I dok se miješa miris fiša i ribljeg roštilja, upoznajte goste: odreda starija generacija – Vesnini roditelji Kata i Zvonko u osamdesetima smjestili su se na čelo stola; Katin brat Andrej i žena mu Mirna, Dalmatinka, desno od njih; susjedi u ranoj mirovini Mila i Božo lijevo te Mario gdje je ostalo mjesta. Vesna je bila „leteća“, jest će kasnije kad sve posluži.
Majka Kata je mrzovoljno pogledavala na Franju dok je s Matom nosio gotovi kotlić pun riblje juhe i ribe. „Što ste ovoga zvali?“ upita nervozno kćer, a ova ju samo prijekorno pogleda.
„Konačno!“ uzvikne ujak Andrej kad se kotlić našao nasred stola i ne čekajući ostale, prvi se prihvati grabljenje iz njega. Prionuše i ostali. Za stolom se čulo tek lagano zveckanje žlica, odobravajuće gunđanje i mljackanje.
A evo već i pladnja s roštilja u nesigurnim rukama susjeda Franje, koji se približavao stolu u cik-cak liniji. Ponovo zavlada miris ovaj put pečene ribe i otvori apetite ionako željnim sustolnicima. Susjeda se nagnula nad pladanj, kada je ovaj, istina nesigurno, u rukama Franje konačno stigao za stol, želeći pritom ugrabiti što bolji komad. Njezin je muž pak preferirao ono, kako kažu, na žlicu. Svatko se borio sa svojim izborom jela, a kad smo već kod toga - ujna odluči, između dva zalogaja ribe, ispričati anegdotu o vlastitom iskustvu ugošćivanja.
„Znate, kad smo pozvali u goste buduću priju, ja si dala truda. Pa lešada, pa juha pa pečena janjetina. I znate šta?“ Svi zastanu jer nisu mogli otkriti što bi tu još moglo biti. A ujna nastavi: „A moja prija nije čekala da lešanu teletinu podijelim na sve nas, nego, hop i perunom dohvati čitav komad i na svoj tanjur. Lakomica!“ dovrši ona, a susjeda Mila doda: „I to vam je kultura!“
I dok su komadi mesa nestajali s pladnja, dvojac oko vatre bio je sve glasniji. Potaknuti pivom, počeli su neku besplodnu raspravu i Mario je morao miriti, doskorašnje „suradnike“. Onda kuhar odustane od rasprave i lati se ostataka fiša, naime ribljih glava koje je povadio prije serviranja da ne kvare apetit ljudima za stolom. Ali on ih je volio i sad je, jednu po jednu vadio i isisavao njihov sadržaj.
Za stolom je pomalo nestajalo mesa koje se počelo kombinirati sa salatama. „A odakle je ta tvoja prija?“ ne ispušta temu Kata, prateći jednim okom Franjinu sve širu putanju hoda prema stolu. „Negdje iz bosanskih brda, ne znam točno,“ reče Mirna. „A šta si onda očekivala?“ nasmije se susjeda Mila dok ju istog časa suprug gurne laktom, diskretnim podsjetnikom da šuti.
Dok su kuhar i pomoćnik ponovno zaoštrili stavove, ovaj put o receptu za fiš, za stolom je dominirala ista tema – jelo. Sunce je išlo k zapadu, jelo nestajalo, raspoloženje je raslo, raslo. Mirnin suprug bezuspješno je brisao prste, masne i ljepljive od ribe pa mu je Vesna donijela vodu u posudici. „Kao pravi Rimljanin!“ on će ponosno. „Toliko sam jeo da bih, ako otvorim usta mogao prstom pročačkati pojedeno. Grlj, grlj…“ onomatopejski će on. Žena se namršti: „Pa ne moraš baš za stolom…“
Susjeda Mila, u želji da i ona bude u centru pozornosti odluči se na svoju priču, dakako, o jelu. Počinjući, ugleda na pladnju oveći komad ribe i ubaci ga u svoj tanjur: „Znate, kada sam radila u firmi, još u socijalizmu kada se slavilo sve i sva,“ ona će ironično, „osim Uskrsa i Božića, često smo imali fešte.“
„A što, danas ne slavimo? Stalno se broje i spajaju neradni dani u godini, a nismo u socijalizmu“ ljutito će suprug joj Božo.
„Ne radi se tu o socijalizmu, nego o Vinku. Sjećaš se onog lakomca koji je volio feštati na tuđi račun jer je bio škrt da si kupi čestitu hranu?“ Pa nastavi okrenuvši se k ostalima: „E, pa on vam je znao toliko jesti da bi puna želuca otišao na zahod, ispovraćao se i vratio da nastavi dalje s jelom. Kao, šteta da se baci!“ Izrekla je to tako trijumfalno kao da je baš ona otkrila tu Vinkovu sramotnu naviku. Zvonko, u želji da se našali, upozori je da bi i ona mogla završiti na Vinkov način, vjerojatno ciljajući na onaj veliki komad ribe koji je uzela s pladnja.
Lica ostalih za stolom smrknu se na Milinu priču i kao da im je bilo žao što je njome pokvarila gotovo idealno popodne. Kata šapnu Zvonku: „Baš je mogla to i prešutjeti, pa jedemo, zaboga!“
„A slatkog nema? javi se Mirna. Vesna slegne ramenima: “Nisam stigla, oprostite!“ I dok su se tjelesne funkcije umirile da provare jelo i društvo za stolom čekalo obaveznu popodnevnu kavu, kuhar i pomoćnik bili su opet u sukobu. Ovaj put o tome koje su meke bolje za koju ribu. Naravno da znate da je raspravi zamah dalo i pola gajbe piva koju su njih dvojica, poslujući oko roštilja i kotlića, popili.
I kako se pomalo privodila kraju ova popodnevna gozba, uzvanici umorni klonuše - no domaćica još donese kavu. Osjetili biste njezin aromatičan vonj nadaleko, a gosti, pijući je počeše hvaliti i domaćine i jelo.
No Franja, pozvan da pojede malo fiša, valjda da neutralizira učinak piva, dogega se, u liniji veleslaloma do stola i poluozbiljno se obrati gostima: “Onda, ljudi, kako stojimo sa seksom?“
Imajući na umu godine gostiju, nećemo se iznenaditi njihovim namrgođenim licima i neodobravajućim pogledima.
„Baš nam je ovaj trebao!“ ponovno će, zaključivši gozbu i ovu priču, majka Kata.
Okrenete li se oko sebe ugledat ćete ugodan kutak na maloj terasi, rasprostrt stol koji je bliještio od bjeline damastnog stolnjaka i porculanskih tanjura: dubokih i plitkih. Čut ćete i tanki zveckaj čaša i escajga koji je domaćica Vesna raspoređivala po stolu za dolazeće goste. Budući da je terasa bila na istoku, sunce ju je pomalo ostavljalo pa su gosti mogli sjediti za stolom bez suncobrana. Pod ovećim se suncobranom morao skriti kuhar, prijatelj Mato, koji je brinuo o kotliću ribe koja je već gotovo pa bila pri kraju kuhanja. Pomalo je počeo metati bolje komade ribe na razgrijani roštilj. Bio je poznat kao sveznadar i često bi ljudima objašnjavao razne postupke i metode pojedina posla, ali kad bi ti isti ljudi očekivali da im ta umijeća pomogne sprovesti u djelo, on bi naprosto ispario.
Ovaj put imao je i pomoćnika, samoprozvanog i sveprisutnog susjeda Franju koji je posebno volio ovakve fešte gdje se negdje u podrumu krilo vino na hlađenju ili pak sanduci s pivom. Jelac nije bio, jer kažu da i alkohol ima dovoljno kalorija - bila je njegova isprika. Već su dijelovi ručka čekali na stolu, a domaćica je iznosila još salata, kruh i domaće njoke za juhu od ribe, popularno zvanu fiš-paprikaš.
Domaćin Mario je naime, bio ribolovac, ali nije volio jesti već samo loviti ribe. „Sport je to, takmičenje sa snagom prirode,“ znao bi reći. A najnovijeg ulova od nekoliko kilograma šarana, soma i jedne štuke valjalo se riješiti na koristan način. „Ljudi vole ribu pa nek’ uživaju!“ Mario je pak bio takav čovjek.
I dok se miješa miris fiša i ribljeg roštilja, upoznajte goste: odreda starija generacija – Vesnini roditelji Kata i Zvonko u osamdesetima smjestili su se na čelo stola; Katin brat Andrej i žena mu Mirna, Dalmatinka, desno od njih; susjedi u ranoj mirovini Mila i Božo lijevo te Mario gdje je ostalo mjesta. Vesna je bila „leteća“, jest će kasnije kad sve posluži.
Majka Kata je mrzovoljno pogledavala na Franju dok je s Matom nosio gotovi kotlić pun riblje juhe i ribe. „Što ste ovoga zvali?“ upita nervozno kćer, a ova ju samo prijekorno pogleda.
„Konačno!“ uzvikne ujak Andrej kad se kotlić našao nasred stola i ne čekajući ostale, prvi se prihvati grabljenje iz njega. Prionuše i ostali. Za stolom se čulo tek lagano zveckanje žlica, odobravajuće gunđanje i mljackanje.
A evo već i pladnja s roštilja u nesigurnim rukama susjeda Franje, koji se približavao stolu u cik-cak liniji. Ponovo zavlada miris ovaj put pečene ribe i otvori apetite ionako željnim sustolnicima. Susjeda se nagnula nad pladanj, kada je ovaj, istina nesigurno, u rukama Franje konačno stigao za stol, želeći pritom ugrabiti što bolji komad. Njezin je muž pak preferirao ono, kako kažu, na žlicu. Svatko se borio sa svojim izborom jela, a kad smo već kod toga - ujna odluči, između dva zalogaja ribe, ispričati anegdotu o vlastitom iskustvu ugošćivanja.
„Znate, kad smo pozvali u goste buduću priju, ja si dala truda. Pa lešada, pa juha pa pečena janjetina. I znate šta?“ Svi zastanu jer nisu mogli otkriti što bi tu još moglo biti. A ujna nastavi: „A moja prija nije čekala da lešanu teletinu podijelim na sve nas, nego, hop i perunom dohvati čitav komad i na svoj tanjur. Lakomica!“ dovrši ona, a susjeda Mila doda: „I to vam je kultura!“
I dok su komadi mesa nestajali s pladnja, dvojac oko vatre bio je sve glasniji. Potaknuti pivom, počeli su neku besplodnu raspravu i Mario je morao miriti, doskorašnje „suradnike“. Onda kuhar odustane od rasprave i lati se ostataka fiša, naime ribljih glava koje je povadio prije serviranja da ne kvare apetit ljudima za stolom. Ali on ih je volio i sad je, jednu po jednu vadio i isisavao njihov sadržaj.
Za stolom je pomalo nestajalo mesa koje se počelo kombinirati sa salatama. „A odakle je ta tvoja prija?“ ne ispušta temu Kata, prateći jednim okom Franjinu sve širu putanju hoda prema stolu. „Negdje iz bosanskih brda, ne znam točno,“ reče Mirna. „A šta si onda očekivala?“ nasmije se susjeda Mila dok ju istog časa suprug gurne laktom, diskretnim podsjetnikom da šuti.
Dok su kuhar i pomoćnik ponovno zaoštrili stavove, ovaj put o receptu za fiš, za stolom je dominirala ista tema – jelo. Sunce je išlo k zapadu, jelo nestajalo, raspoloženje je raslo, raslo. Mirnin suprug bezuspješno je brisao prste, masne i ljepljive od ribe pa mu je Vesna donijela vodu u posudici. „Kao pravi Rimljanin!“ on će ponosno. „Toliko sam jeo da bih, ako otvorim usta mogao prstom pročačkati pojedeno. Grlj, grlj…“ onomatopejski će on. Žena se namršti: „Pa ne moraš baš za stolom…“
Susjeda Mila, u želji da i ona bude u centru pozornosti odluči se na svoju priču, dakako, o jelu. Počinjući, ugleda na pladnju oveći komad ribe i ubaci ga u svoj tanjur: „Znate, kada sam radila u firmi, još u socijalizmu kada se slavilo sve i sva,“ ona će ironično, „osim Uskrsa i Božića, često smo imali fešte.“
„A što, danas ne slavimo? Stalno se broje i spajaju neradni dani u godini, a nismo u socijalizmu“ ljutito će suprug joj Božo.
„Ne radi se tu o socijalizmu, nego o Vinku. Sjećaš se onog lakomca koji je volio feštati na tuđi račun jer je bio škrt da si kupi čestitu hranu?“ Pa nastavi okrenuvši se k ostalima: „E, pa on vam je znao toliko jesti da bi puna želuca otišao na zahod, ispovraćao se i vratio da nastavi dalje s jelom. Kao, šteta da se baci!“ Izrekla je to tako trijumfalno kao da je baš ona otkrila tu Vinkovu sramotnu naviku. Zvonko, u želji da se našali, upozori je da bi i ona mogla završiti na Vinkov način, vjerojatno ciljajući na onaj veliki komad ribe koji je uzela s pladnja.
Lica ostalih za stolom smrknu se na Milinu priču i kao da im je bilo žao što je njome pokvarila gotovo idealno popodne. Kata šapnu Zvonku: „Baš je mogla to i prešutjeti, pa jedemo, zaboga!“
„A slatkog nema? javi se Mirna. Vesna slegne ramenima: “Nisam stigla, oprostite!“ I dok su se tjelesne funkcije umirile da provare jelo i društvo za stolom čekalo obaveznu popodnevnu kavu, kuhar i pomoćnik bili su opet u sukobu. Ovaj put o tome koje su meke bolje za koju ribu. Naravno da znate da je raspravi zamah dalo i pola gajbe piva koju su njih dvojica, poslujući oko roštilja i kotlića, popili.
I kako se pomalo privodila kraju ova popodnevna gozba, uzvanici umorni klonuše - no domaćica još donese kavu. Osjetili biste njezin aromatičan vonj nadaleko, a gosti, pijući je počeše hvaliti i domaćine i jelo.
No Franja, pozvan da pojede malo fiša, valjda da neutralizira učinak piva, dogega se, u liniji veleslaloma do stola i poluozbiljno se obrati gostima: “Onda, ljudi, kako stojimo sa seksom?“
Imajući na umu godine gostiju, nećemo se iznenaditi njihovim namrgođenim licima i neodobravajućim pogledima.
„Baš nam je ovaj trebao!“ ponovno će, zaključivši gozbu i ovu priču, majka Kata.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.