Zorica Antulov | Suvremenici

To lice

bilo već nije

niti će više ga biti.

Taj smijeh što sada se smije

zauvijek će se skriti.

Ta kosa što sjaj joj se lije

preko tog modrog kaputa

već sutra postat će prošlost,

a slika izblijedit će žuta.

Gledam i mislim i shvaćam:

ma čemu ta borba za vlast?

Jer to što ovdje smo kratko,

jer to što ovdje smo skupa,

već to sve čini nas braćom, a služiti s braćom je čast.