Igor Petrić | Vjetar (čin prvi)

Kojim se imenom zoveš?

Živiš od danas do sutra 

i uglavnom te ništa ne zanima.

U redu! Razumijem! Pitaš li se ikad 

što drugi misle o tome. 

Jesi li stvarno toliko drugačiji,

poseban, 

pomalo neobičan i lud? 

Nije važno. Zaboravi! 

Važno je kako se sada osjećaš.

Upravo sada, upravo ovdje u ovom trenutku

postojanja. 

Zavjesa se podiže i publika čeka.

Znam, sve je nekako čudno

i to ogledalo, kao da je postavljeno naopako.

Cijeli jedan svijet sad visi naglavačke

i boje su izmiješane. 

„Pričam li opet sam sa sobom?“ – Pitaš se? 

Pitam se?.

Ovo tijelo možda ti se čini strano, 

ali tvoje je i na njega si valjda već navikao. 

Kažeš,

bojiš se promjene. Razumljivo! Zato 

slobodno reci kad ti je dosta 

i tad nestat će sve.