Krunoslav Mikulan | Pejzaž (Ukrajinski ciklus)

Nikad se nisam priključio

Literarnoj grupi u školi

Pisali su o pejzažu, zavičaju,

Poljima i voćnjacima u cvatu

I sastavke o drugu Titu

Danas pak osjećam potrebu

Pisati upravo o poljima, šumama, 

Livadama i potocima

Koji su tako nevino izgledali 

Na slikama prošlosti

Prije nego je stigao pauk

Polja su sada puna crnih prišteva

Rijeke zagađene metalom i plastikom

Šume pune rovova ukopanih paukova

Ružni ožiljci na majci Zemlji

Izbičevanu dok lice je podizala

Prema životu 

Pred mojim očima 

Mrtvačka ruka podiže se 

Iz plodne zemlje

Tik uz čeličnu gusjenicu

I vapi za pomoć

Ali prljava i blatnjava čizma

Zgazi je poput crva

Zemlja upija otrov

I pretvara se u kaljužu

Iz kojih strše kosti

Dok projektili oranice

Pretvaraju u mračne rupe

Koje vode u pakao

I pozivaju da ih slijedimo

Vizija nestane

Pijem kavu s prijateljima

I bezbrižnim poznanicima

Ostaje jeza bespomoćnosti

I jad, i prkos, i bijes

I mučnina

Daleko je

Ali niz obraz spusti se jedna suza

Usamljena u tuzi