Oleg Antonić | Izgorje pleme

Bijaše pleme. Blijedo, no jedro;

družina spustila sisaljke k medu

po prirodi stvari da praznuje štedro

u trajanju bajnom što ne zna za bijedu.

Zijaše često u prazno, niz dugu

kojom ga usud okupa mlada,

smetnuvši gluho božanstvenu fugu

što bješe mu vrelo sveg obilja slada.

Lijaše himbom to besvjesno stanje;

tust kameleon tek vidje ta lica

dok bestidno baštine sočno imanje

gdje obijesnost muza je pohlepnih žica.

Htijaše rascvasti beskrvno more

kraj gdje je povijesti spregnuo struju;

vapnom poravnati zemljišne bore;

 u sjemenu škopiti gard za oluju.

Sijaše bezumlje žudnjom po svijetu,

svijaše vriježe u zloćudna gnijezda

gonjeno tlapnjom o vječitom ljetu,

hranjeno mrakom sebičnih žlijezda.

Bdijaše lijeno, iz mlohavog duha,

svesti na gorivo divlje mladunce,

namijesiti sitost od otrovna kruha

žilju gdje krošnja ne dostavlja sunce.

Mnijaše prijesno, kadeći vragu:

- Zvijezde u korijenju nisu nam važne! -

Domaćinu slamkom iscijediše snagu,

ili pak stiskom sred ljubavi lažne.

*

I skliznu solum - zdrav temelj za roblje.

Niz užas poletješe obijesne rȏjte

prizemljivši cvasti u vlastito groblje

(imela, lijana… i bliske im svojte).

____________________________________________________________

* Iz ciklusa „Ognjišnica“; vidi također i vezane objave: „Plamćaše pleme“ (Kvaka; 20. srpnja 2020.) i „Zaiskri pleme“ (Kvaka; 8. veljače 2021.).