Darija Žilić | Ljetna noć

Dugi rukavi praznih košulja vise na vješalici u ormaru s kliznim vratima.

U tim šupljinama između tkanina sakrila se slika koju sam danima tražila. Nema te. U bezglasnim vratima koja se dižu i spuštaju

Zatvaraju se uspomene. Ipak. Pred ponoć prozore ostavljam zabrtvljene,

U hladnim sobama noći, vrelina se sakrila u trenutku. Gleda on neke daleke svjetove na ekranu, i glas mu se pretvara u nježni dodir.

Ljetne noći su ruke na grudima, kao dvije ptice, i radost što opet pišemo istim tempom, dušu moju je na toplo mjesto posložila.