iz otvorena ventila sjećanja
za koji ne znam na koju se stranu zatvara
cure nabujale misli i kad ne želim
uhvate me na spavanju
nespremnu za susret s onim što je bilo
s dragim ljudima kojih više nema
čije tijelo ne diše, nestaje u prah
ja sam, šapće jutro štipajući me za obraz
još uvijek u stvarnosti
u kojoj se smije i plače, pjeva i pleše
voli i ne voli, tuguje i veseli
riječi kujem, stihove nižem
jer na crti razdvajanja prošlog i budućeg
jedino stvarnost stvarna jest
zato mi stvarnosti nikad dosta
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.