Ema je sjela na svoje mjesto s cijelim kolopletom
misli i osjećaja. I dok sluša glas spikerice pulskog kolodvora, kojim
najavljuje skori polazak njezina autobusa, gleda u Tinovo ozbiljno lice. Mašu
još jednom jedno drugome uz smiješak koji prije sliči grimasi.
„Šteta
što nisi prava“, bile su posljednje riječi koje je od njega čula prije no što
je ušla u autobus za Split.
Time
je bio završen njezin četverodnevni put u nepoznato, istina neslavno. A još u
srijedu navečer, uzbuđena i puna neke nejasne nade i ženskog nemira, sjela je u
autobus na sjedalo 18 (njezin sretan broj) i krenula prema Istri. Tin ju je
pozvao u svoju vikendicu kako bi se bolje upoznali. Ona, udovica, i on,
razveden, našli su se prije dva mjeseca na jednom od portala za usamljena srca,
a potom i sreli jednom u Zagrebu.
„Živim već dugo u Švicarskoj, ali otkad sam u mirovini, dio godine provedem u Zagrebu, gdje mi je ostao majčin stan, i u Istri, gdje ljeti budem dva do tri mjeseca“, rekao joj je tada Tin.
Nije
Emi to seljakanje baš odgovaralo. Htjela je naći nekoga iz najlipšeg grada
na svitu u kojemu živi. Ali portal za usamljena srca nije bio baš rasadnik
slobodnih muškaraca njezinih godina iz njezina mjesta. Pa je odlučila
razmotriti i druge ponude, poput ove Tinove.
„Dođi
kod mene ljetos nekoliko dana u Istru, bolje ćemo se upoznati, dogovoriti se o
svemu i pokušati. Sviđaš mi se, zgodna si žena.“
U
četvrtak rano ujutro iskrcala se na usputnom stajalištu ceste koja vodi prema
Puli. Dok je čekala da dođe po nju osjećaji su nadolazili i splašnjavali. Istim
tempom plime i oseke je i disala. Pred očima su joj se izlistavale slike
njihovih dvomjesečnih svakodnevnih video poziva. Prateći se na sintesajzeru
pjevao joj je pjesme lakih nota svojim ugodnim baritonom. Još nije doživjela da
netko samo njoj pjeva, pa mu je oprostila nekoliko centimetara manjka i
nekoliko godina viška.
Oboje
su pjevali. Ona u jednom od gradskih mješovitih zborova, on u crkvenome u
gradiću blizu Ciriha. Dobar nagovještaj, pomislila je dok je gledala kako joj
se približava u vozilu tipa luksuznog džipa.
„Što
me nisi ranije zvala, kako smo se sinoć dogovorili, da ne čekaš ovako sama na
cesti“, reče Tin smještajući u gepek njezin kofer i otvarajući joj vrata
manirom uglađena muškarca.
„Pustila
sam te da još malo odspavaš, nisam dugo čekala“, odgovori mu Ema, sretna što je
ispred nje jedna neizvjesnost manje, poput one da joj nije crknuo
mobitel baš kad ga je trebala nazvati.
„Ovo
će biti tvoja soba. Posteljina je u ormaru, raspremi se, istuširaj, kupatilo ti
je dolje na kraju hodnika. Možeš malo i odspavati, a ja ću dotle po svom
dnevnom rasporedu“, reče i spusti se u prizemlje.
Ema
odradi sve rečeno nešto izmijenjenim redoslijedom, legne i zaspe svladana putnim
umorom i napetošću. Probudivši se tri sata poslije, hlače je zamijenila ugodnom
ljetnom haljinom kakvu je na njoj očekivao vrući srpanjski dan. U prizemlju ga
nije bilo. Na stolu u kuhinji ništa je nije čekalo za doručak pa je glad
namirila ostacima grickalica koje je ponijela sa sobom i čajem koji je skuhala.
Ovlaš bačen pogled na dnevni prostor zorno je govorio da je u kući koju ženska
ruka odavna nije blagosiljala. Uzela je knjigu koju je započela čitati u
autobusu i sjela u hlad ispred kuće očekujući njegov dolazak.
Udubljena
u čitanje nije čula da je otvorio vrata i ušao u dvor. Kad je podigla glavu,
vedra kakva zna biti u istom takvom danu, primijetila je njegov ozbiljan izraz
lica i drukčiji pogled od onog kojim ju je jutros dočekao.
„Što
ćemo danas za ručak?“, upita je Tin.
„Ne
znam, ti si domaćin, odluči...“, reče Ema zatečena pitanjem. Nije joj promaklo
da je nije pitao za doručak.
„Imam
zaleđenu neku ribu, izvadit ću onu manju pa spremi kako znaš.“
„Nema
problema, spremit ću“, odgovori mu sad već i ona drugim tonom i izrazom lica.
Ručak,
koji su zajedno spremali, je prošao bez puno riječi. Ema je shvatila da nešto
ne štima. Pitanje svih pitanja bilo je u čemu je kvaka. Dok joj je
ulijevao vino u čašu počeo je otkrivati svoje karte.
„Znaš,
rekao sam već, ti mi se kao žena sviđaš, ali ja nisam navikao vidjeti da žena u
rukama drži knjigu. Meni treba žena koja će u ruci držati kuhaču i metlu, treba
mi prava žena.“
„Da si
mi to odmah rekao ne bih potezala ovaj dugi put. I ne bi bilo nesporazuma.
Kuhaču sve rjeđe držim u ruci, a metlu koristim još jedino kao prometalo“, reče
Ema poprilično smireno i hladno.
„Kako
to misliš?“
„Pa
lijepo, nemam namjeru više ni kuhati ni čistiti niti ikome biti kućna
pomoćnica. Otkad sam sama odlučila sam da ću uglavnom putovati, pisati, čitati,
pjevati... Dobro, da ne pretjerujem, ne želim da netko bude sa mnom samo zbog
domaćinskih usluga.“
„Onda
se mi nismo dobro razumjeli.“
„Očito
nismo. Kod mene se ništa ne podrazumijeva. Želiš li da večeras odmah odem
doma?“, reče Ema ne vjerujući da joj se ovo događa.
„Nema
razloga, ostani koliko hoćeš, mjesta ima, ne smetaš mi.“
Sljedeća
tri dana zapravo im i nije bilo loše. Vozio ju je uokolo da vidi gdje je došla.
Slušali su Houdekov koncert na otvorenom, obišli rodnu kuću znanstvenika koji
je pjesme potpisivao kao Mate Balota, prošetali obližnjom plažom. Zadnjega dana
su posjetili i njegove prve susjede Austrijance, a potom predvečer otišli na
pizzu kojom ga je ona častila.
„Šteta
što nisi prava žena, a tako si simpatična i zgodna, lako prevariš muškarca“,
rekao joj je i te zadnje večeri dok su ispijali po kriglu točena piva.
„Prava
žena je rastezljiv pojam. Možda naiđe netko tko upravo ovakvom zamišlja pravu
ženu.“
I dok
je autobus tijekom noći grabio kilometre Ema se postupno, s putnim jastučićem
oko vrata, ušuškavala u san. U zoru, nadomak svojega Grada, nije više ćutjela
ni tugu, ni razočaranje ni uznemirenost. Bila je posve ravnodušna. Valjda se
tako osjećaju žene koje nisu prave.
_______________________________________________________
(prva nagrada na Međunarodnom natječaju „Preprekova
jesen 2020“ HKUPD Stanislav Preprek Novi Sad)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.