Pramcem u sumrak

Dobro jutro - nek netko ugasi antenu! - ili - kako je biti knjižničar

Piše: Jelena Miškić 
Jutros mi je dan počeo - vanserijski. Nije da inače tako ne počinje. Obično hvatam svoje cucke po bajeru koji šmugnu kroz prvi slobodni otvoreni prostor dok izvlačim auto iz garaže. Sad sam već naučila da skinem štikle. Štikle i bajer - ne.

Uglavnom dolazi uglađeni gospodin, lijepo odjeven, srednje starijih godina, a razgovor koji slijedi prenosim u potpunosti.Spemni? :)

Kaže:

"Znate li vi tko sam ja?" (roletna na vidiku)

Ja:"Možda smo se ranije upoznali, ispirčavam se, promaknulo mi je, Vi ste?"

Kaže:"Ja sam M.T.vlasnik Vukovara, Osijeka i cijelog univerzuma!"

7 i pol sekundi laganog šoka.

Ja:"Kako Vam mogu pomoći?"

(Aaaaa, išla je Jelka na nekoliko treninga, bila revni polaznik "antena" situacija.)

Kaže:"Vi bi trebali ustajati u 4 ujutro dok je još svježe, kako bi slušali pjev ptica prije radnog dana."

Ja:"Zar ne mislite da ptice pjevaju i noću?"

Kaže:"U mom univerzumu takve ptice nisu ptice".

Ja:"Ornitologija bi Vam mogla potvrditi drugačije."

Kaže:"I toga sam vlasnik. Ali došao sam reći da sam i Vaš vlasnik!"

Ja:"Moj vlasnik?"

Kaže:"Da. I Vas i svega ovoga" - pogled mu kruži po policama knjiga oko nas.

Ja:"Molim Vas, imate li to napismeno?"

Kaže:"Krenuo sam kupiti dva stana za svoje grofice da ih smjestim, stoga papir nije problem."

Kaže:"Mogu li dobiti Vašu vizitku kako bih Vam poslao tražene dokumente?"

Pružam čovjeku karticu.

Kaže:"Moj asistenst Gordon će vam se javiti, želim vam ugodan ostatak dana."

I ode.

Nisam stigla pitati o kojem Gordonu se radi. Ako mi danas još uleti Flash Gordon, svijet je došao kraju. Definitivno.