Pramcem u sumrak

Uskrsnu li kitovi?

 

Piše: Jelena Miškić 

(Suprotno vlastitoj namjeri kako prestajem pisati, tekst je najprije zahvala urednici Sonji Smolec koja me potiče da to činim, kojoj sam u posljednje vrijeme pisala duga pisma o odustajanju, a koje nisam poslala i prijatelju, Krešimiru Kereku kojem dugujem svu ljubav svijeta).

Novinski članak iz 2019. – te godine kojeg su prenijeli hrvatski mediji govori o nasukavanju pedeset i dva kita na pješčanoj plaži jugozapadne obale Islanda. Taj neobičan fenomen nastojao se objasniti djelovanjem magnetskih polja, zatim poremećaja u dominaciji skupine samih kitova kojeg se prati bez obzira što će se dogoditi i općenitim poremećajima u eko sustavu te nastaloj klimatskoj krizi. Članak dalje prati napore volontera, dragovoljaca, koji su danima zalijevali kitove, čekajući plimu kako bi se bića mogla vratiti u svoje prirodno okružje. Međutim, uginula su. 

Pramcem u sumrak

"Dražim sebe pakosnom utjehom, koja ne služi ničemu, da pametan čovjek i ne može zbiljski postati ništa, nego da samo glupan postaje nešto." Dostojevski - Zapisi iz mrtvog doma

 

Piše: Jelena Miškić

Godinu prije tog strašnog rata stajali smo kao počasna delegacija ispod stabla višnje u dvorištu stare kuće Melanija, Danilo, starci i čupava kržljavica i čekali kakav će dogovor pasti oko prezrelih plodova. Oko nas su vižle najprije znatiželjno njuškale, zatim odvažno krenule čeprkat po Melanijim ljiljanima, dok ih nije papučom potjerala u kut i onako šepajući konzilijarno prekinula šutnju i rekla:" U škrinji nema mjesta ni za pola! A treba i drugo stavljat'!“

Svi su zadovoljno kimnuli glavom, majka je rekla nek se iskala koliko treba za dvadesetak litara soka, a ostalo nek pozobaju vrapci, djeca i slučajni prolaznici.

Melanija je pogledala u Danila i rekla: "Prezrela je, to nije dobro."

Danilo je povukao dugačak dim do kraja filtera, i tiho rekao: "Da... Nešto neće bit dobro!"

Te godine je sva ljetina značajno rodila i donijela neviđeno blagostanje. Stare babe su govorile kako poslije takve godine stiže bolest, nepohoda ili kakva druga pošast.

Stigao je rat i više nismo brali višnje.

Kada smo se vratili u voljeni Vukovar, zatekli smo staru višnju na onom istom mjestu na kojem smo ju ostavili. Na onom istom mjestu kojeg smo samo fizički napustili kao neke ljušture svojih postojanja, ali duše nikada. Stajala je poput aveti, rascijepljena od granata sva sluzava od smole i pokušaja samozacjeljenja. Ali stajala je.

Od tada sam se svake godine svađala sa starim ocem koji ju je htio posjeći i posaditi nekakvo drugo drvo, nek to ne čini. Molila ga da me posluša kao vlastitu kći i nek udovolji mojoj molbi. Više naravno nije davala plodove kakve je davala godinama prije i to je bio jedini očev argument da povuče onu sajlu za motornu pilu.

Satima bi se oko toga raspravljali i on bi redovito odustajao zbog mog sentimenta.

Jedan dan sam dolazila kući i već s početka ulice u vidokrugu mi je falilo nešto. Višnje u starom dvorištu više nije bilo. Bijesno sam parkirala auto na bajeru, ali oca nije bilo kod kuće. Otišao je na pecanje.

Čekala sam ga cijeli dan, hodala bijesno po dvotištu vamo-tamo i smišljala salve riječi kojima ću izraziti svoj užas. Kada je došao ja sam zanijemila. Dugo smo šutjeli. Šutjeli smo cijelu vječnost. Čistio je ribu na dvorištu još satima do kasno u noć dok sam ja sjedila u sjenici. I nismo prozborili niti riječi. Dugo nismo o tom događaju progovorili, sve do neki dan u svoj simbolici stvarnih događaja, ljudi, neljudi i okolnosti. Rekao mi je - sad je vrijeme za razgovor o drvetu. Šutjela sam, jer silno poštujem oca i bolilo me. Rekao je: "Treba znati kada je kraj." Šutjela sam.

Zagrlio me čvrsto i dodao onako muški, pravo, odlučno: "A kad režeš, režeš do panja."

Odmaknuo me od sebe, a u njegovim smaragdnim očima bila je samo odlučnost. Nepokolebljivost.

Onda je uzdahnuo i pitao: "Koliko para trebaš?" Ja sam ispalila: "Pola milje." Onda je Đuka rekao: "De majke ti, sad se opet takav mator moram penjat na kat, al' ga i ti zajebavaš, nisam bio na bankomatu!“

Al moja je morala bit zadnja:" Kakav si ti to penzioner kad nemaš pola milje!“

I to je priča o drvetu.

O korijenima. Ne novcu.

S pramcem u sumrak

Par - Nepar

(ne mogu odoljet' = VEPAR)

Piše: Jelena Miškić

Nazove me sinoć susjeda, kaže kupili su veliku i finu lubenicu pa nek svratim. I dok žena buši tamo tu neman od ploda ravnice, ja ležim na trosjedu i gledam u svoje nenalakirane nožne prste, modričaste noge od vlastite spretnoće i razno - raznih udaranja po kutevima namještaja, kosu sam davno pustila s novim 80-te look stajlingom udarila me struja, mama mi stalno govori da se oblačim k'o da idem kukuruze brat', gravitacijski se ipak trbuh malo rasplinuo od crnogorac ležećeg pložaja i mislim si, jao luuubeeenicaa. Naglo se ustanem, kad ono ogledalo!

Pramcem u sumrak

Kuća

Piše: Jelena Miškić

Kada sam izmrcvarena kao išiban konj, okrenem volan i odvezem se pred staru kuću kod Đuke i Nade. Parkiram auto na bajeru, provjerim jesam li povukla ručnu (jednom možda neću, nikad se ne zna), odmahnem znatiželjnim susjedima koji kibicaju preko firangi i produžim u dvorište.

Na pola puta me redovito srce presiječe, jer kroz kapije gura svoje trnje, pupoljke i cvjetove jedina Melanijina preživjela ruža. Ne dam Đuki da ju vadi i stalno se svađam s njim kako ju veže onom ružnom zelenom špagom, briga njega za estetiku.

Ostavim torbu i ključeve na ganku, pokupit će Nada, eno je iz ljetne kuhinjice izviruje ta otkud mene u to doba.

Ugasim mobitel penjući se na kat do svoje stare sobe i legnem u srce stare kuće za koje ne znam kuca li više nakon svega. Osluškujem taj mir i tu tišinu, u glavi prizivam stare slike namještaja koji je nekada tu bio, prisjećam se što sam kao dijete čuvala u kojoj ladici. Gdje su bile knjige, gdje je stajao sat, kakve su boje bile na tepihu, deka je bila mekana i dugačka, baš kao i ova. Ulovit ću san, osjećam, jedino u staroj kući i spavam. Okrenut ću se na bok, soba će me zagrliti. Jastuci mirišu na štirku i lavandu koju majka sprema u stare najlon čarape i gura po kutevima ormara. Prije rata nismo sadili lavandu. Sjećam se vinove loze koja je pravila hlad u dvorištu. Sjećam se višanja i breskvi vinogradarki. Napuštaju me polako i ta sjećanja, zaspat ću. Sjećam se kako sam sestru uhvatila da puši među babinim muškatlama, o Bože kako sam joj išla na živce. Nasmijem se u polusnu. Bili smo sretni. Sanjam... Bili smo sretni.

Pramcem u sumrak

 

Vesta

Piše: Jelena Miškić

Danas je stara majka krenula u babinje kod svojte pa smo se mimoišle u staroj kući. Nekako mi je laknulo, jer sam odmah šmugnula na tavan. Ljuti se kad tako ulijećem kao oluja, viče za mnom da ću svratat niz stepenice (svratat po vukovarski znači slomiti vrat) posebno te strme tavanske. Ali danas je nije bilo, mogla sam i obuvena preko tepiha.

Zatoplilo je, dani su sve dulji, imamo već procvjetane narcise u vrtu, a ja trebam laganiju jaknu, ne više zimski kaput, njega ću mijenjati za nešto što nađem na vrhu stare kuće. Takve zamjene me posebno vesele, jer kod stare majke sve se pažljivo čuva, smješteno i složeno, sezonsko, van sezonsko, u modi, izvan mode, malo, veliko, preveliko, "nikad ne znaš kad će trebati", "trebat će nekome za svatove ili sprovode" i ostale kategorije znane samo staroj majci. Ali korisne.

Pramcem u sumrak

Krateri u srcu 

Piše: Jelena Miškić

Rođena sam Vukovarka i redovito izbjegavam pisati o 1991. godini. U obiteljskoj kući koju su roditelji godinama obnavljali nakon totalne devastacije i pljačke grada, kao i svi Vukovarci, dan danas tražimo tragove života kojeg smo živjeli prije rata. Vjerujemo kako će nam popravljeni dom, popraviti živote. Moja majka radila je u Borovu, Đuka je bio profesor tjelesnog odgoja u osnovnoj školi i sa svoje dvije kćeri, sestrom i sa mnom živjeli su jednostavnim i mirnim provincijskim životom. Zimi smo se grudali i sanjkali na bajeru, ljeti po cijele dane kupali na Dunavu, stvari su bile jednostavne, iskrene i normalne. Mene su zvali "krlja". Mislim da je to bilo zbog toga što sam bila vrlo malena, premršava i prozirna kao čovječja ribica, a kažu kako su mi jedva dopustili upis u prvi razred osnovne škole zbog toga, iako sam već znala čitati, pisati i zbrajati u jednostavnim matematičkim operacijama. Cijelo djetinjstvo davali su mi nekakav sirup za apetit koji očito tek sada djeluje.

Bili smo sretni.

Pramcem u sumrak

Nešto. Bilo što. Sve osim ništa.

Piše: Jelena Miškić Nešto. Bilo što. Sve osim ništa.

Proteklo vrijeme koje mjerim od prvih loših vijesti kako smo se kao ljudska bića morali suočiti s nečim toliko nemogućim preko tek nekoliko mjeseci prije kada smo bezbrižno ispijali kavice na sunčanim terasama bez ikakve primisli kako ćemo se udaljavati jedni od drugih još više, do upravo ovog trenutka kojeg silno želim zabilježiti, složila sam, ispravak, izračunala kako svaki dan trebam odživjeti ne bih li sačuvala taj maleni djelić sebe za kojeg su prvo moja baba Melanija jer me najviše trpila, a onda moja majka koja je strašno i iznutra patila oduvijek tvrdile da je dio nastavka nekog čudnog obiteljskog gena kojeg je donio Danilo.

Pramcem u sumrak

  

Kako je Omikron došao očitati struju

Piše: Jelena Miškić 

Netko zvoni na vrata. Dugo i ozbiljno, odmah znaš da je nešto važno u pitanju i da nije susjeda na kavu, da nije Đuka jer ima ključ, nije nitko od rodbine, javili bi se, nema što. Netko je ili nešto ozbiljno.

Gledam kroz špijunku, čovjek u radnoj manduri, crveno obojanoj. Ne mogu pretpostaviti tko bi mogao biti, pročistim glasnice pa preko vrata kažem: "Dobar dan, izvolite!“

Pramcem u sumrak

Posljednje počivalište

Piše: Jelena Miškić 

Rođenu sestru ne viđam često. Ali kada ju vidim uvijek imamo posebne teme za razgovor. Neke od tih tema nametnu se prirodno, od djece, roditelja, zimnice, zdravlja i ostalih uvertira u naše zone sumraka preko bliže i dalje rodbine, događaja u Vukovaru do pokušaja definiranja kada se sljedeći puta vidimo.

Prvo se dobro zarakijamo, a onda sutradan krenemo redom. Prvo vukovarska tržnica, njegujemo tradiciju subotnjeg svježeg sira na stolu s još nekoliko domaćih proizvoda koje izazivaju ugodu i začepljenje arterija, a onda šetnja s cuckima da detaljnije dogovorimo plan dana, pravu akciju. Šećemo tako od Paunovićeve kapelice preko parka do Bauera, psi veselo i znatiželjno njuškaju po jesenjem lišću, vodim velikog psa na jednoj, dok ona šeće malenog na drugoj lajni. Dovikujemo se iza drveta, smijemo se, pozdravljamo druge šetače pasa koji se čude - koliko smo iste.

Pramcem u sumrak

Duše, balkoni i slobodni letači

Piše: Jelena Miškić  

Ne sjećam se da smo u kući bili nešto posebno praznovjerni. Ali pamtim, jednom je mami otpalo dno od ogromne tegle s kiselim krastavcima. Zeleni krastavčići su se poput ribica skupa s tekućinom razlili po hodniku i ostali nepomično ležati na pločicama žuto - smeđeg uzorka kakvog se moglo često vidjeti po vukovarskim kućama. Te smo pločice zatekli u devastiranoj kući krajem dvadesetog stoljeća povratkom u Vukovar iz progonstva, doduše polupane i sa kraja hodnika odvaljene, kao jedini preostali podsjetnik da se naš život doista ovdje i događao. Ali to je sasvim jedna druga priča. Ovo je priča o dušama, balkonima i slobodnim letačima.

Pramcem u sumrak

 

Velika porcija ćevapa

Piše: Jelena Miškić  

Vrhunci sreće mog življenja u Vukovaru bili su odlasci na porciju ćevapa u Skenderiju. Moj deda me u djetinjstvu zvao Oliva po liku iz crtića Mornar Popaj. Oliva je bila nosata i vrlo mršava teta iz popularnog dječjeg animiranog filma koji se vrtio prije večernjeg Dnevnika. Vjerujem kako moj voljeni Danilo nije mislio na moj nos, nego na izrazitu mršavost. Jela sam kad mi se htjelo i koliko sam htjela, na veliku žalost mojih roditelja i naravno negodovanje, razne prijekore i kazne. Utjehu i zaštitu sam nalazila u pater familiasu koji me redovito znao nadmudriti nekom voćkom ili još bolje - pozivom na veliku porciju ćevapa u Skenderiju. Obožavala sam s dedom ići u Skenderiju. To je bio svečani događaj poput odlaska u svatove! Moj deda bi mi naredio da se umijem i očešljam, jer kao dijete s bajera, vječito sam bila u nekim slučajevima koji bi uključivali bare, prašinu, komade drveta ili kojekakve trave, a tek čičkova.. Nebrojeno puta. Deda bi obukao svečano lovačko odijelo, izabrao jedan od svojih boljih šešira s fazanovim perima i viknuo preko dvorišta - "Oliva! Otvaraj kapiju da istjeram renojku!“

Pramcem u sumrak

Bajadera

Piše: Jelena Miškić

Dok smo bili klinci u kutijama bombonijera skupljali smo salvete, kojekakve sličice, kasnije naljepnice omiljenih glazbenika iz zapadnjačkog časopisa Bravo kojeg smo dočekivali petkom ujutro na malenom kiosku kod današnjeg Čokot bara sa sjajem u očima i čežnjom prema svijetu s one strane bare. Dok smo u našoj, u tim tvrdo ljepljenim kutijama, ponekad skrivajući ih iza knjiga, ispod jastuka, ispod svih tvrdih prašina kredenaca ili kreveta nastojali sačuvati trenutak odrastanja ili mladosti, on se dogodio i jednostavno protutnjao kao najbrži vlak, ostavljajući iza sebe i mile i nemile događaje koji se nisu dali pospremiti ni da hoćeš. Možda samo maleni trag, minijaturni komadić vremena utisnut u predmet.

Pramcem u sumrak

Špricanje komaraca

Piše: Jelena Miškić

Kad udari u niskom preletu preko Sajmišta poljoprivredni dvokrilac iza sebe ispuštajući bijeli gusti dim poguban za zujave žgadije, a mi od radosti udarimo niz ulicu mašući pilotu, nema veće sreće od bauljanja kroz dim. Onda ovaj prvi i najbrži vikne:"Vidio sam ga! Vidio sam pilota ima crvenu kacigu!“ Onda mu se svi smijemo kao - ma tetku si svoju vidio! (specifični vukovarski izraz koji bi značio da nema nikakve teorije da si vidio to što si vidio!) A onda bi ovaj prvi poblijedio od straha kao da je uhvaćen u najgoroj laži, ali ipak promucavši prstom upire kroz maglu koja se spustila na ulicu - "ali vidim i tvoju babu!“

Pramcem u sumrak

Oštri rezovi

Piše: Jelena Miškić

Đuka je danas htio posjeći višnju ispred kuće. U ožujku se stablo smrznulo i nije dalo ploda. Puno prije nego smo se vratili bilo je stučeno od gelera i koječega, ali nije se dalo.

Svake godine s radošću čekamo bijele cvjetove pa govorimo kako je - puna k'o kokuca. Pričekao je da ručamo kako bi mi to priopćio. Pred serviranje deserta rekao je: "Više nema smisla".

U čudu sam ga gledala kao da mi govori ne znam kako lošu vijest.

Pramcem u sumark

 

Premosnica

Piše: Jelena Miškić

Jučer sam provela nedjelju šetajuć obalom Dunava. Moja draga pratiteljica i sugovornica je dobar dio tog popodneva iznosila migracijske statistike, dok sam hodajuć usporedo s njom odobravala svaku. Otac mi govori kako je socijalizacija oduvijek bitna stavka življenja. Sreća da imam super moći. Isključim ton u glavi. Rijeka i ja. Prazne misli. Bila sam dobro. Moja premosnica spram ovog unutarnjeg i onog vanjskog je izdržala. Dan po dan. Ranjiviji smo nego što očekujemo. Zar ne?

Danas nisam vidjela rijeku. Odjednom je početak radnog tjedna i misli mi skreću svukud.

Pramcem u sumrak

 

Petoljetna

Piše: Jelena Miškić  

Kolega mi je donio bombonjeru i rekao - Sretan ti peti rođendan! Najprije sam mislila kako me zafrkava, jer se stalno šalimo na račun mršavih i debelih, količine skuhanog i pojedenog. Isprobavamo novotarije, pa se vraćamo kuhinji naših baka i tako ukrug. Mi smo takav kraj. Dobro se jede i kvalitetno pije. Društva nikad ne manjka. Stalno se i inače šalimo oko sveg mogućeg i nemogućeg i sve je puno lakše kada znam kako imam pored sebe čovjeka u pravom smislu te riječi. Pet godina živim i radim u Vukovaru. Puno smo toga prošli. Ja sam takvih postavki da ružno odmah zaboravljam, a bilo je i takvih trenutaka, a samo dobro i lijepo pamtim i čuvam.

Pramcem u sumrak

Ogledala

Piše: Jelena Miškić  

Jednom sam poznavala ženu čiji je hobi bio skupljanje knjiga. Na prvu, rekli bismo plemenit, lijep, duhotvoran, značajan hobi i nije da ne poznajemo inače u svojim životima ljude koji sakupljaju, skupljaju, slažu redom ili neredom ukoričene ljubimce. Znala bi mi satima pričati kako je kupila određeni naslov. Obično bi mi skuhala čaj, posjela u svoj elegantni salon i započela storiju. Iako bi svaka takva započinjala ili samim početkom njezina dana s detaljnim opisima što je točno tog trena radila; ustala iz kreveta, obukla prvo lijevu mucavu šlapu, jer baš u inat svima, uvijek voli ustajati na lijevu nogu, to ju je silno zabavljalo ili glasnom glazbom sa starog gramofona, koji više krči i proizvodi buku nego svira, pa uznemirava susjede. Često bi mi znala reći kako se premalo smijem. Obavezno bi mi znala pružiti ruku preko svog antiknog stola zagrebačkog voncimera, a kada bih joj uzvratila svojom rukom, čvrsto bi ju stisnula u znak podrške i uzviknula - Život je štos! Nasmij se!

Pramcem u sumark

 

Ponekad me more čudne misli

Piše: Jelena Miškić  

.. da sam pojela posljednji burek i da se toga neću sjećati. Donijela ga je kolegica jer kaže ima cheat day, a kolegi je pukla tenisica čije ime ne znam izgovoriti pa smo se smijali. Kasnije sam vidjela malenu ptičicu kako se hrani ostacima mrvica po dvorištu. Imala je sićušne nožice, a dan je vrlo hladan. Kako je sad onim labudovima što plivaju preko divljeg otoka na Dunavu? Po cijele dane imati noge u ledenoj vodi. Bože sačuvaj. Možda sam posljednji put izašla iz svog dvorišta. Majka je rekla da se bolje zakopčam. Bio je bijeli i bio je crni pas. I stablo višnje koje je oduvijek ovdje. Nekada su bili psi druge boje. Hoće li ljudi iza nas imati pse? Stabla. Uspomene. 

Pramcem u sumrak

 

Telefonski imenik

Piše: Jelena Miškić 

U knjižnici postoji postupak u kojem je potrebno svake godine odreći se određenog broja knjiga kako bi se pravio zdravi propuh. Svojevrsna imitacija života. Nešto dotrajalo dobija oznaku kraja ostavljajući mjesto za nove korice. I tako do sljedećeg ciklusa. 

Moja kći nikada nije vidjela telefonski imenik i koncept pohrane telefonskih brojeva u knjigu kako bi drugim ljudima služio u svrhu informiranja, koji se tiskao i prodavao kao obvezno nešto što kućanstvo mora imati, kada joj to pričam s njezine točke poimanja svijeta, koncept je apsurdan. Smiješan. Zašto? Čemu? - pita me. Hrpa brojeva koji ti ne trebaju u jednoj knjizi. 

Pramcem u sumrak

 

Džezva

Piše: Jelena Miškić 

Ne znam kako vi, ja se često vežem za predmete koje sam u svom srcu i svojoj glavi tetovirala kao uspomenu od velikog značaja. Samoj sebi naravno. Popodne toliko sivo, da ne postoji sivlje u nedjeljama kada je najbolje i najsigurnije ničega se od poslova posebno kućanskih ne treba hvatati, nego po onoj najmudrijoj - samo pustiti da prođe. Naumila sam odraditi brdo koječega, a prije vlastitog nauma zaključila sam da je najbolje, kako to naravno većini popodnevni običaj nalaže, skuhati i popiti dobru, crnu, jaku tursku kavu.