Ugasi me.
Zgazi me kao opušak cigarete.
Razmrljaj me po bijelome pločniku
da me, kao mrlju, ljudi zaobilaze.
Satri me kao ljusku oraha,
razmrvi moju vanjštinu.
Utisni me cijelu u blatnjavi put
i osmjehni se kad me vidiš onako poniženu.
A onda idi od mene
i ne okreći se.
Jer…
Ja ću ustati.
Ponovo.
Odbacit ću prljavu odjeću i svoj pregaženi ponos.
Ostavit ću ih tebi na istome mjestu da,
kad se vratiš,
nađeš samo ono što si zgazio.
Mene tu više nećeš naći.
Ja ću ustati.
Ponovo.
I biti sretna.
Napokon.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.