Zoran Hercigonja | Svetislav Basara: Mein Kampf

Na spomen naslova „Mein Kampf“ sjetimo se odmah „demonskog“ soboslikara-revolucionara koji je „zapalio“ cijeli svijet i survao ga u nacistički svjetonazor. Ne! U Basarinom romanu nema nacista, fašista, barem ne izvornih. Javljaju se neki hibridi neki retro nedoučeni poluproizvodi novog vremena, zaostali na korijenima „starih religija“.

Mein Kampf (Moja borba) je vrlo često simbol kojim pojedinac izražava negodovanje i kritiku propalog društva koje zalazi u svoju posljednju fazu života: dekadenciju. Basaru muči zapravo sjena demokracije koja se „koprca“ između bestijalnosti u korijenima svojevrsnog srpskog „fašizma“.

Mein Kampf je Basarina kritika društva koje na žalost uzgaja i njeguje duševne pošasti Luciferskog sindroma, sindroma koji se ogleda u ugnjetavanju slabih i različitih za „više ciljeve“, a zapravo to ugnjetavanje civilizaciju viče prema dolje. Roman smješta glavnog lika u bolnicu na odjel neurologije gdje taj lik iznenada doživljava svojevrsno prosvjetljenje (nešto slično kao u izvorniku Mein Kampfa-A. Hitlera).

Glavni lik među četiri zida iščupan iz kolotečine svakodnevice u razgovoru s medicinskim osobljem i filozofom Aprcovićem, poput promatrača uviđa činjenično stanje države i ljudi (opet nešto slično je već viđeno u izvorniku Mein Kampfa-A.Hitlera). Izvan konteksta, najbolje se vidi stvarnost. Kada na trenutak staneš na stijenu, jasno vidiš što se zbiva na horizontu.

Pisac romana, bavi se svakidašnjom opomenom društvene stvarnosti. Nemilosrdno mlatara po epohama srpske prošlosti, po političkoj sceni suvremenog društva 21. stoljeća i kariranoj demokraciji koja vodi u potpuno beznađe. Pisac na jedan humorističan ili bolje reći groteskan način izdaje svjedočanstvo kolektivnih promašaja, zabluda i nepotrebnih stradanja. Svijet se ne bavi duhovnošću i moralom; ako se bavi moralom, onda se previše bavi moralom od pojasa nadolje.

Basarin Mein Kampf je zapravo borba za smisao postojanja u svijetu nesigurnosti, otuđenosti i besmisla. Prošlost opterećuje sadašnjost nekim „zagorenim“, „povampirenim“ ostacima nacionalnih i klasnih borbi koje se odigravaju na sceni nesigurne sadašnjosti, koja nagovješta apokaliptičnu budućnost. Premalo se bavimo trenutnim, aktualnim, a previše prastarim, davno preminulim i besmislenim. Poruka romana je: ostavite simbole nesreće i jada zaboravu i okrenite se u tom balkanskom bazenu prioritetima, novitetima i civilizacijskim vrijednostima modernog svijeta.

Ostavite se „fašizama“ i „nacizama“, „partizanstava“ i „ustašluka“; ostavite se tog na silu utabanog poluproizvoda iz jezika naših nedoučenih seoskih „mužeka“. Ljudi, okrenite se modernoj Europi, brinite za budućnost!