Dijana Pekić | Zvala sam se Pjesma

Zvala sam se Ljubav,
ali bila sam premlada.
Zvala sam se Sloboda,
ali zapuhnuo je vjetar.
Ime mi je bilo i nesputano,
neizgovoreno bivsto
u srži ogoljeno od straha
i sazidano od zvijezda,
koje snivale su u morima
plutajući bespućima,
lelujajućim oblačićima sna
dok sklapala sam vjeđe
roneći dublje u prostranstva ta.
Zvala sam se Divljina,
ali pijesak sam samo bila;
niz dlanove sam klizila
postajući kiša niz obraze žene
i jecaj  muškarca  iz sjene.
I Pjesma sam se zvala.
Osjećanje svijeta za pojedinca nije.
Slopljenih ruku za milost
čupala sam note iz udova,
prekrajala sam ih vremenu
pjevajući grubo iz grla,
iz dušnika i ošita;
Iz sreće i iz sjene.
Pjevala ja sam rodu ljudskom,
ali tko je iz sebe pjevao mene?