Milica Lesjak | Ima li nade u sutra

Podignite glavu, misli  uzburkane,
rasprostrite se po širinama,
još na svijetu radosti ima
izlijte se iz korita tišine,
osjetite drhtaj struna vremena.
Još je dana okupanih suncem,
pokrivenih prostranstvima neba,
orošenih svježinom rose  na latici cvijeća.

Kad bi mi plavo nebo oči beskraja otvorilo,
sakrila bih se u pukotinu vremena,
namjerno zalutala u labirintu trenutka,
pokvarila sve ure što prolaznost mjere,
zamrznula istrošene dane,
zaustavila traku filma pri kraju,
Sizifovom kamenu podmetnula nogu,
da niz padinu brda ne krene.

Ako se pak ne znam  toplinom sunca ugrijati,
umorne godine svježinom rose umiti,
učmalost dana prodrmati,
iz mora života svoju kapljicu zgrabiti,
iz sumraka nova svitanja probuditi,
ako ću se i dalje  više gubiti, manje pronalaziti,
ako ne budem žeđ  znala hladom vodom ugasiti,
Neka i mene vode odnesu!