Vladimira Becić | Glasovi

     

„Oču da prestanu. Bojin se!“

„Daj, Stipe, ne mogu nan tu ništa. U podrumu smo.“

„Ubiće nas svejedno, Mate. Čuješ li?“

„Neće nas ubit, jebate, pa kažen ti da smo ispod zemlje! Dis vidija granatu koja može uć u sklonište, a?“

„Oču da prestanu. Oču da prestanu!“

Sonja Smolec | Matilda Mance: Nijemi svjedok

Spisateljica Matilda Mance pravo je otkriće. Radnju romana Nijemi svjedok smješta u naše krajeve stoga ozračje, imena likova, situacije i lokacije čitateljima su poznate i bliske.

Tema je aktualna hrvatska svakodnevica. Sve ono o čemu smo u poslijeratnoj Hrvatskoj čitali, slušali ili bili svjedoci, književnica je posložila u ovom romanu.

Likovi su ovdje "neki ljudi oko nas", naši susjedi. Nema nelogičnosti. Stil pisanja je jednostavan i rečenice kratke, logično prate brzu radnju, nema filozofiranja, tijek radnje uzbudljiv. Stil pisanja podsjeća na našega poznatoga književnika kriminalističkog i, tzv. autobiografsko – generacijskoga žanra, Gorana Tribusona.

Jednako kao i Tribuson i Mance ima svoga stalnoga policajca, istražitelja, nenametljivoga koji poput kostura drži sve na okupu i bez njega radnja bi se urušila jer njegova osobnost roman čini autentičnim te mu daje šarm što ga svaki istražitelj u romanu mora imati.

Saša Mićković | Ljubav - spokojna tišina

Naša je tišina tek molitve deo,

kao tajni zapis duševnoga blaga,

i Bogu si Ženo vanvremeno draga,

dok te krasi zarni Aurorin* veo!

Tek naklonjen Tebi, osećam se ceo,

niz aortu brizne žarogorna snaga,

nestrasni je život kao smrt bez traga,

zaborav i ponor, kroz prah i pepeo!

U našoj tišini bitiše smisao,

i pradavni spokoj ljubavi goruće,

tuda ne doseže strah i utrnuće,

ja sam krikom misli večnost ispisao.

Kada me probije korenje i pruće,

znaću da sam tvojim dašcima disao!

*Aurora (u mitologiji) - boginja jutarnje svetlosti, zore.

Monika Haraminčić | Tajana Obradović: Onda znaš kako stvari stoje

Dvoumila sam se da li da pišem o ovoj knjizi, jer osobno poznajem Tajanu pa da ne ispadne pristrano i „preko veze“, a ujedno tako blizu tematici kojom se bavi u ovom romanu. Onda sam ipak zaključila da bi bilo šteta ne izraziti mišljenje o knjizi samo zato što, eto, ja ne bih da netko pomisli kako igram nepošteno. A ovo je stvarno dobro štivo! 

Podnaslovljen kao „Harakiri na balkanski“, roman obrađuje u prvom redu temu mobbinga u današnjem hrvatskom društvu, a uz to je savršeno opisano stanje u našem poslovnom svijetu gdje se zapošljavaju rođaci, podobni i uglavnom nesposobni. I glavna je junakinja nekim spletom okolnosti pristala da ju rođak zaposli, no i ovdje su mogući problemi jer bez jako dobrog zaleđa vrlo lako od podobnog postaneš apsolutno nepoželjan i nađeš se na listi za odstrel. Iznad nekoga, na visokoj poziciji uvijek postoji netko na još višoj i čini se tako u nedogled, sve je to igra živaca, često nažalost i na štetu vlastitog zdravlja. Jedna ovako teška tema, s kojom se mnogi danas mogu poistovjetiti (a u osvrtu sam pročitala kako ima i autobiografskih elemenata), iznesena je stilom napetog trilera, te samo tjera na daljnje čitanje i otkrivanje što će se dogoditi. 

Stil odlično upotpunjavaju česti sarkastični komentari, a zamijetila sam i savršeno baratanje hrvatskim jezikom pa je i s leksičke strane bio užitak čitati. Super je izabrana i naslovnica knjige s iskričavo žutim patkicama i jednom crnom koja pliva u suprotnom smjeru – tamo trebamo ići, bez obzira na sve, makar i sami protiv struje. Ono što me apsolutno osvojilo su „dva kraja“, odnosno kraj nakon kraja, i ne mogu se odlučiti koji mi je kraj bolji: onaj prvi misteriozni ili ovaj drugi tako postmodernistički.

Dakle, objektivno i bez pretjerivanja, ovo vrijedi pročitati.

Sonja Smolec | Darija Klaričić Veg: Livađani

Knjiga Livađani pravo je literarno osvježenje. Autorica Darija Klaričić Veg je radnju romana smjestila u manji grad, periferiju istog ili prigradsko naselje što je vidljivo iz načina na koji likovi međusobno komuniciraju. No, to ne znači da se takve sredine po svojoj sociologiji i društvenoj interakciji mnogo razlikuju od onih iz nekih većih gradova.

Kvaliteta takvog romana očituje se kroz izuzetno dobro opisane likove gdje autorica suprotstavlja više različitih profila osoba: gradsku djecu koja unatoč lošim obiteljskim uvjetima života, kao što je i glavni lik, Mirna, koja je već svjesno ili nesvjesno okarakterizirana i svojim imenom, ostaju ne-zla i djecu dobrostojećih obitelji koja su unatoč tome što im je sve dano i omogućeno, nemaju ono najvažnije – roditeljsku pažnju, dobar odgoj i ljubav, te postaju sklona agresivnom i neprijateljskom ponašanju prema svojim vršnjacima iz ulice i Doma.

Koče je takav, svadljiv i zloban. Njegov je tata direktor tvornice i imaju veliku kuću s bazenom. Ali on je uvijek ljut i mora nekoga kinjiti. Okupio je cijelu ekipu iz ulice oko sebe i proglasio se vođom. Svi ga slušaju jer im dijeli slatkiše u velikim količinama, a i grade utvrdu na Livadi. Žele otjerati Domčane s Livade jer misle da im tamo nije mjesto i da je Livada samo njihova.

Prva važna karika u lancu likova koji predstavljaju Mirninu obitelj je baka. Ona stvara ravnotežu i mirnu luku za djevojčicu čiji se roditelji, zbog samo njima znanih razloga, svakodnevno svađaju i u dušu jedanaestogodišnje djevojčice unose nemir, nelagodu i tugu. Druga, ne manje važna karika je njen pas Bobi. Po naravi miran ali veoma zaštitnički nastrojen koji ju spašava u onim situacijama kad Mirna zbog svoje dobrote bude zaštitnički reagirala da obrani novog dječaka iz doma. Nakon njih dolazi susjeda Hercika, pomalo neobičan i interesantan lik od kojeg se može mnogo naučiti i koji je ujedno i najbolja prijateljica Mirnine bake.

Slijedeća poredba su djeca koja žive u obližnjem domu i kao takva postaju zanimljiva kako ne-zlim vršnjacima tako i onima koji su skloni agresiji.

Radnja romana vođena je vrlo uravnoteženo. Na pravim mjestima dolazi do kulminacije radnje. Premda je ista predvidljiva to joj ne umanjuje literarnu i edukativnu vrijednost. Sadrži sve elemente dobrog dječjeg romana. Nema suviše likova a svi postojeći lako se pamte.

Na samom početku susrećemo se s gospođom Hercikom, zanimljivim likom osobe koja je mnogo putovala, posjeduje pozamašnu kolekciju knjiga a i sama ih piše i objavljuje i koja u svom govoru često koristi germanizme. Radnja teče vedro, uvodi nas u svijet u kojem se ne očekuje ništa loše. No, uskoro nam postaje jasno zašto Mirna više vremena provodi kod bake nego kod roditelja.

Dolaskom Luke, novog dječaka u obližnji dom za djecu, radnja dobiva na dinamičnosti, počinju se dešavati sve neugodnije stvari a autorica izvrsno uspijeva okarakterizirati svaki lik. Nitko od njih nije apsolutno pozitivan ili apsolutno negativan. Ono malo zrno nestašluka, tvrdoglavosti, radoznalosti i upornosti, daje draž glavnoj junakinji romana. Između Mirne i Luke razvija se pravo i iskreno prijateljstvo.

Jednako tako, ponekad na veoma ozbiljan način, kao što je to slučaj s Mirninim roditeljima, ponekad pak na komičan što je slučaj s roditeljima njene prijateljice Andreje, opisuje karaktere odraslih kakve je svatko od nas mogao susresti u stvarnom životu. Npr. otac Andreje koji uvijek nešto radi a nikad ništa ne dovršava, napokon uspijeva uz pomoć djece i ostalih roditelja, prema ideji koju im je dala Mirna, sagraditi kućicu na drvetu.

Kroz radnju knjige isprepleteni su životi djece koja žive u obiteljima i domske djece koju nazivaju Domčanima. Kad se bolje upoznaju shvate da među njima nema mnogo razlike. Na ovaj, vrlo suptilan način autorica kroz reakcije svojih likova i čitateljima predstavlja moguć razvoj emocionalne inteligencije i empatije od najranijih dječjih dana.

Svakako treba spomenuti način na koji Mirna govori o sebi. Kroz ovaj kratak odlomak potvrđuje se pravilo autorice da svi likovi mogu imati i pozitivne i negativne osobine ili misli, bez obzira kakve i koliko male te negativnosti bile. Ovdje to djevojčica i sama i priznaje.

Kad se roditelji svađaju, obično odem kod bake ili na trešnju ako je lijepo vrijeme. Trešnja je moja prijateljica. Sakrijem se u njezine bremenite krošnje, uživam u plodovima i čitam. Kad mi to dosadi, promatram djecu s ulice. Ali ne družim se puno s njima jer mi nisu simpatični. Povremeno viđam i domsku djecu jer je u blizini naše kuće velika livada, a s desne strane tik uz nju Dječji dom. U njemu žive djeca koja nemaju roditelje ili su ih roditelji jednostavno napustili. Ponekad se stidim svojih misli, ali često pomislim da bi mi život bio bolji kad ne bih imala roditelje. Ali nije sve tako crno. Život mi uveseljava moj pas Bobi.

Kako bi radnja bila zanimljivija ista ima i elemente krimića u koji su vrlo vješto upleteni oni koji su najmanje krivi. Autorica na zanimljiv način uvodi i taj dio radnje koji srećom dobro završava i krivac bude uhvaćen. Ovaj dio u ponekim elementima gdje se opisuju Mirnina baka i teta Hercika, podsjeća na dinamiku i komične elemente kakve susrećemo kod likove iz romana Marka Twaina, Tom Sawyer. Cijeli taj događaj još više zbližava Mirnu i Luku te ona poželi da ima takvog brata.

Prometna nesreća koja se desila, kojoj je posredni uzrok bio napad grupe Uličara na Mrkvu, dječaka iz doma, polako ali sigurno, nakon što su vidjeli i shvatili kako su svojim ponašanje mogli izazvati veliku tragediju, počinje približavati Uličare ostaloj djeci bez namjere za daljim destruktivnim ponašanjem, što ne znači da je autorica time htjela reći da se najprije moraju desiti loše stvari koje bi onda vodile k dobrima, tek da je to bio stjecaj okolnosti koji nam govori da dječak Koče, zlostavljač i vođa Uličara, nije potpuno negativan lik. Autorica nije dozvolila nepostojanje dobrote, izvlači iz takvih likova osjećaje krivnje, ma kako oni bili duboko sakriveni u karakteru osobe. Mirna, glavni lik romana to itekako dobro uočava:

Koče i njegova ekipa su ovdje, drže se malo po strani, ali i oni su došli na proslavu. Koče se čudno ponaša, ne možeš mu čuti glas, a prije je uvijek bio glavni i najglasnije pričao. Pozdravio me i spustio glavu. Nešto nije u redu, ali ne znam što. Otkud ta čudna promjena ponašanja?

Sretan završetak za sve je buđenje Mrkve iz kome, završetak kućice na drvu i uspjeh da gradske vlasti dječje igralište Livada ne pretvore u parkiralište. Iz završnog dijela romana da se zaključiti da su Mirnini roditelji na putu pomirenja, a Mirna je o životu naučila još nešto:

Osjećam se bolje, kao da nekakvo crnilo izlazi iz mene. Vadim zmaja, dar roditelja. Veliki zmaj na kojem je nacrtan orao raširenih krila. Ne možeš biti slobodan i sretan ako osjećaš mržnju u srcu, čak ni prema onom koji ju je zaaslužio. To sad znam. Zmaj leti visoko, visoko prema oblacima. A mi Livađani letimo s njim.

Roman Livađani svakako je djelo koje se može preporučiti za čitanje kako djeci tako i njihovim roditeljima jer naglašava potrebu za druženjem u prirodi, razvojem suosjećanja, potiče interakciju između djece i roditelja i između djece međusobno, naglašava važnost obitelji te ima uključene elemente ekologije, što je u današnje vrijeme moderne tehnologije, kompjutora i mobitela, i neminovne utrke za zaradom i preživljavanjem, na žalost svedeno na najmanju moguću mjeru.

~ Sonja Smolec, književnica, 21.1.2016.