Sara Cetina | Posljednje karte

Kakve su ovo igre? Puštaj karte, oboje smo izgubili. Ne trebaš se praviti da imaš kralja, nemam ni ja damu. Nemam ni asa u rukavu, ni riječi ti za reći, a ipak pun je kup karata koje u njemu i ostaju.

Miljenka Koštro | Sjećanja

 

Studeni zabrinut i umoran u magli jeca

Neobičnim plesom, vjetar miris prošlosti guta

I žurno ga odnosi u sumrak pustih daljina

Nebo otvorilo vrata raja za nevine duše

Upaljena svijeća plamti i

S bolnih tračnica života

Plamičkom ljubavi pokušava otjerati valove tuge

Kolona sjećanja prema bijelim križevima korača

Bijela ruža u ruci  majke prkosom lomi bol

U vapaju, tiho izgovorene molitve nebu uzlijeću

Tišina klizne niz nabore ozbiljnih lica

Uzdah se iz grudi otme

Oh, dobri Bože, koliko pitanja

Sjećanje na našu djecu, očeve, majke,

Braću, sestre…živi…vječno…u nama

U jauku zaustavljeno vrijeme

Teškim korakom hvata otrgnute staze

Ginuli su nevini ljudi

Ukradeni  im snovi

Ali, ne,

Nitko nam ne može ubiti,

Niti ukrasti

Sjećanja na njih

I njihovu žrtvu

Za neka ljepša proljeća.

Počivajte u miru Božjem!

Amen!

Branko Filipović | Dani mrtvi

Opusti se
i prepusti
Danima koji slijede.
To su dani
koji nam donose
sjećanje na one
koje pomalo zaboravljamo...

Al' ne!

Je l', oni su toliko živi
koliko ih se mi živi
sjećamo.
A sjećamo se...
Jer da nije njih
'ko bi bili mi?
A 'ko smo to mi?
Oni kojih će se sjećati
oni poslije nas.
Zato – sjećajmo se,
sjećajmo i osjećajmo.