Slavica Aralica | Normabel i magnet

Ne prođe ni nekoliko mjeseci (i to još poguranih!) i eto me opet pred mrskim neprijateljem: tunelom za pregled magnetskom rezonancijom. Drmnula ja već aperitiv - dva mala Normabela, sjela i čekam da ispljune onog jadnička kojeg "kuha" već tri kvarta ure. Čekam, šetam, brojim podne pločice, razmijenim pokoju s ostalim čekačima. Jedan se ušetao kao i ja pa da nam brźe prođe vrijeme, započnem razgovor jer mi se učini da je i on iz mog kluba klaustrofobičnih. (Kamo sreće da nisam)

- I vi čekate magnet?

- Jesam.

- Je li vam prvi put?

- Nije.

- Pa je li vas strah?

- Je.

- Nije sigurno više od mene.

- To se vama samo čini. Ne znate vi, moja gospođo, što sam ja doživio kao dijete s tim tunelima - razveže odjednom jezik, a ja nemam kamo pobjeći da ne čujem nastavak.

- Ja sam vam kao mali upao u neku cijev na gradilištu i zaglavio se u njoj. Nisam mogao ni naprijed ni nazad.

- I kako ste izišli, tko vas je izvukao? Koliko ste bili unutra? - raste polako moj adrenalin, a strah na kvadrat.

- Mislim da su došli neki ljudi u uniformama koji su počeli pilati cijev, a moja mama i neka teta iz vrtića, poslije sam sam saznao da je psihologinja,  stalno su pričale sa mnom da me ne uhvati panika.

- Pa kako ste poslije toga imali hrabrosti ući u magnet?

- Ne pitajte.

- Hoćete li jedan Normabel? - nudim ja.

- Neću, hvala. Meni bi bila malo kutija - raste njegova panika, a prati je u stopu moj strah samo malo zatučen tabletama.

On se ushodao, uzdiše, poviruje kroz vrata (mislim, sad će uteći) kad ga prozovu i vrata ga progutaše, a ja ostavih oči u njihovu okviru čekajući da svaki čas  izleti iznutra. Nakon male vječnosti, evo ga. Izlazi.

- I? Jeste li izdržali do kraja?

- Jesam. Ništa strašno - s osmijehom odgovori i veselo ode. Sa svojim strahom. Moj je ostao. I njegova priča o cijevi.

Prozovu me.

- Uđite u svlačionicu i skinite se do pasa. Ne zaboravite skinuti grudnjak! - upozorava me sestra i daje neki zeleni haljetak da poslije odjenem.

Otupljena medikamentima skidam se i taman dođoh do grudnjaka kad mi pokuca mjehur. Bezo navučem onaj haljetak, istrčim u hodnik polugola (pa ne očekujete valjda da imaju kod magneta i zahod), obavim svoje i vratim se u svlačionicu gdje me dočeka neka druga sestra i odmah proslijedi do "nogu" magneta, polegne na njega, opaše nekim zavojnicama, nešto mi stavi na stomak i pumpicu u ruku da zovem ako me uhvati panika. Ja poslušna ko dijete, žmirim i radim što kažu. I već brojim da skrenem misli. Vožnja bez karte je počela.

- Udahnite i ne dišite!

Udahnem i ne dišem.

- Sad izdahnite!

- Izdahnem i nastavim brojiti.

Sjetim se početnog stiha koji smo pjevali pedesetih na svim priredbama:

"U tunelu usred mraka" -  pa dodajem:

"Nema slike, nema zraka,

a tonova svake vrste,

oko pumpe grčim prste."

Odjednom brza vožnja u jednom smjeru. I stane. Dakle, gotova sam?! Onda bi svjetlo.

Lagano otvorim jedno oko, a u njega uleti zelena sestra sa svim svojim gabaritima.

- Jeste li kad operirali nešto na leđima pa su vam stavili metalnu pločicu? - pita i viče bez uvoda. Pogodi me ko pikado u centar zbunjenosti.

- N-n-n-isam - promucam i taman da ću se dignuti kad ona zaurla:

- Ne mičite se! Eto, sad ste sve upropastili, moramo ponovo. I što je s tom pločicom? - unese mi se u lice, a meni tek tada sine da nisam skinula grudnjak.

- Ma da vi nemate grudnjak na sebi? - opet gađa svojim altom ko pikadom u sridu.

- I-i-imam - priznam ja bez daljeg mučenja, promijenim dvije ture boja semafora i pogledam je tako nedužno očekujući suosjećanje. Ona se sva pretoči u crveno na semaforu, zajapuri, podiže ruku (ja mislim sad će direkt Mate Parlova), kad iz sobička pored doleti odrješenje:

- Zar ne vidite da je žena ukomirana. Drmnula je dva Normabela, što bi vi od nje, da vam citira Hegela (?!). Skinite joj grudnjak i završite već jednom - autoritet doktorice razriješi moj grudnjački Gordijev čvor. Nastaviše me vozati, ja nastavim brojiti i odradismo snimanje. Tunel me ispljune i svi nastavimo živjeti sretni (neki i omamljeni) do kraja - radnog vremena. A ja do sljedećeg snimanja.

Đurđa Vukelić-Rožić | Majstori, majstori

Ante, naš tadašnji susjed, ozbiljan, obrazovan i fin čovjek, no prepun kronično ozbiljnih isprika glede svoje dugogodišnje nezaposlenosti, ponudio se da u ime prijateljstva naših obitelji i njegovanja dobrosusjedskih odnosa iskopa usjek za plinski cjevovod na našem dvorištu kako bismo, napokon, našoj novoj kućici priključili i plin. Kako je moj suprug bio na službenom putu, doista sam prihvatila Antinu pomoć te je čovjek uskočio i počeli smo s iskapanjem panamskog, oprostite, plinskog kanalčića.

Đurđa Vukelić-Rožić: humoreska

KIŠOBRAN

Ta mlada žena, dobro, i ne baš tako mlada, ali u odnosu na moje umirovljeničke godine i motanje po cvjetnjaku ispred kuće mlada, jer svakodnevno odlazi na posao, radosno bi me pozdravljala žureći put svog radnog mjesta. Nekako sam, baveći se vrtom, pticama, mačkom i cvijećem, naučila pratiti navike ljudi koji su prolazili, prolazili...

Toga dana olujni je vjetar toj ženi slomio kišobran. Pozvonila mi je i zamolila me da joj posudim jedan. Odmah pored vrata ljenčarilo je nekoliko kišobrana i pružila sam joj veliki, lijepi, čvrsti žuti kišobran. Odjurila je. Obećala ga vratiti. Kao znak povjerenja, povjerila mi je svoj stari, tamno modar kišobran slomljenih žbica. 

Dani su prolazili, vratilo se ljetno sunce, strpljenje ljudi, životinja, a o biljkama da i ne govorimo se smanjivalo, no žena više nije prolazila mojom ulicom.  Najprije se zabrinuh da je bolesna ili joj se štogod dogodilo, no vidjeh je u gradu, kako žurno korača, pomalo zamišljena.  No, dobro. Držala sam da njen izostanak u mojoj ulici nema nikakve veze s nevraćenim kišobranom. Ta tko još u današnje vrijeme posjeduje tako krasnu, čistu savjest?

Nakon otprilike tri tjedna, počela je prolaziti mojom ulicom, no nije se obazirala na mene, ukoliko sam bila u dvorištu. Nije me ni pozdravljala. Njen profil mi je dao do znanja da ne želi gledati ni ulijevo, ni udesno. Ha, dobro. Što se sve neće dogoditi zbog jednog žutog kišobrana!

U međuvremenu mi je susjeda, u povjerenju, na kavici na mojoj terasici ispred kuće dala do znanja da joj je upravo ta ženica onako malo čudna, a u zadnje vrijeme joj posebno upada u oči nešto zanimljivo.  Naime, u te vruće, sunčane dane ona svakodnevno nosi žuti, veliki kišobran!  

Razmišljala sam, možda ga želi vratiti, pa zaboravi.  Možda ga nosi sa sobom, pa ako ju pitam, spremno će mi ga vratiti.  Možda... tko zna? Tko doista zna što se ljudima mota po glavi? Stoga sam napravila test. Iz gornje sobe promatrala sam ulicu, i kada je naišla s mojim žutim kišobranom na ruci, istrčala sam pred nju na ulicu. Stala je kao ukopana, jedva da je mogla nešto prozboriti u smislu, dobar dan, kako ste i tako to...  I čujem sebe kako joj govorim:

-    Zamislite, dobila sam jučer isti takav, žuti kišobran od šogorice, pa ako se Vama ovaj sviđa, ja Vam ga darujem.  Što kažete?  Baš je lijep, zar ne?

-    Vi, vi se ne ljutite?  Ja, mislila sam ga vratiti...

-    Ma ni govora, pa to je samo kišobran, samo vi njega zadržite. Nema problema.

-    Hvala, veliko hvala.

I ženica odskakuta dalje prema gradu i svom radnom mjestu.

Sljedeća faza uključivala je višednevno promatranje za lijepa vremena. Hoće li i nadalje nositi kišobran, sada kad sam ju rasteretila obaveze da bi ga trebala vratiti. No, ukazala mi se prilika otputovati na nekoliko tjedana u sestričninu vikendicu i čuvati joj djecu na moru. Kad sam se u jesen vratila, dotična je ženica svakodnevno nosila žuti kišobran, no padale su kiše...

Đurđa Vukelić-Rožić: humoreska

LJUBIČASTE HLAČE

Toga sam dana prošetala velim črnomerečkim buvljakom.  Bila je to poprilična avantura, vlakom iz svog grada dokoturati se do Zagrebačkoga glavnog kolodvora, sastati s jednom prijateljicom, rastati se, javiti se najboljem suprugu na svijetu  i potom, tramvajem protutnjiti Trgom i Ilicom, sve do kraja tračnica.  I provlačiti se uskim, tajnovitim, mračnim prolazima između tisuća štandova s nemjerljivim brojem nevjerojatnih artikala koji se svi redom nude kupcima.

Razočaranje što u veličini koju nosim veoma teško nalazim ponešto lijepo za obući, a po meni prihvatljivoj cijeni,  utješila sam u kisoku s nekoliko masnih stolića i, navodno, najboljim ćevapima na tom sajmištu u metropoli.  A i bilo je prohladno, tako da su vrući banjolučki ćevapi i kuhano vino za mene učinili čudo!  Ala je grijalo!  Tako sretna nastavih natkritim stazama ne bih li za nešto sitnog novca našla bar dvoje hlače i poneku tuniku, kako bih istaknula ljepotu svoje punašne raskoši.  Pa kada mi, ovako umirovljenoj, susjed pokuca na vrata, da jadan dođe u napast griješnih misli iz davne mladosti

Lutah tako kilometrima među odjećom i obućom svih mogućih i nezamislivih krojeva, boja, podrijetla, nikada shvaćene kemije u materijalima od otopljenih plastičnih boca pa na dalje.  Od prosječnoga građana, ili građanke, s prosječnim primanjem proječno obrazovanog stanovnika metropole, postah – sirotinja!  Tko me pita za trideseti pet godina života i uplata u mirovinski fond?  Dobiti mogu koliko drugi kažu. I uzimali su koliko su htjeli. Oni su zakon, a ja bih željela bila kreativna, slobodna. Ma nije ovo Walden ljudi moji, to je črnomerečki plac.  I misli pod čizmu i hodaj dalje.  Napokon, to što sam punašna i teško pronalazim velike krpice za malu lovu, samo dokazuje da sam stvarna žena, a ne ljubimica s renesansnog platna!  Ma tješila bih se ja kavijarom i vožnjicom na jahti, ugodnim mladićem kojeg bih mogla financirati, pa da mojim vršnjacima izrastu ne samo zazubice, već i novi zubi od muke, ali jok!  Nema!  No, to još nije riješilo problem hlača koje sam trebala za habanje po vrtu, dvorištu i ispred sudopera.

Bilo kako bilo, ugledavši me, agresivna i uporna prodavačica, baš krasno razvaljenog osmijeha, ponudi mi troje hlače - ljubičaste, zelene i žute!!! Broj 82, ali posebnog kroja, s povelikim naborima za trbuh.  Zagledala sam se u kvalitetan materijal od čistog, gustog pamuka koji je djelomično i bio pamuk, hladio je na ruci, to je to, fino, mekano, no taj napušteni nabrani materijal za trbuh, to mora da je kroj za trudnu slonicu!  Tada mi žena objasni da jedan izuzetno bucmasti gospodin kupuje kod nje i naručio je hlače u 7 boja, sve isti kroj i veličina. Kaže, ima i kolica na koja redovito naslanja trbuh ako dulje stoji.  No, ove troje hlače nije uzeo. Pa tako, samuju i čame ispod pulta. Deset kuna par, da se riješi! I tako kupih troje hlače, tople i udobne.  Ala se još mogu nadebljati…  No može ih  i Milena, žena za sve,  suziti.

I tako, nakon nekoliko tjedana, krenusmo u posjeti tetici, put mora.  Fina gospōđa, udala se za finog gospara tamo na jugu. I pobijedila gene koji su kao i njeno djetinjstvo, bili više gladni nego siti. Pa je tako gladujući, ostala vitka, bistra sedamdesetogodišnjakinja.  I kako je put bio dug, bilo je to u zemlji Hrvatskoj prije silnih autoputeva i brzih cesta, putovali smo od pekare do pekare, od grada do grada, tješeći se i radujući se svom putovanju s novim pecivima, sendvičima, burecima, Mirindom i Coca - Colom.  Nije bilo za janjetinu, no svejedno…  Znali smo se veseliti.  Divota od putovanja. A sudoper daleko od očiju i plivajućih kožica.  A ja u onim udobnim ljubičastim hlačama. I ogromnoj muškoj pamučnoj kariranoj košulji.  Nema da steže, nema da davi. Sloboda. A bušica sretna i zadovoljna.

Čim je otvorila vrata, teta me znatiželjno pogleda ne bi li primjetila jesam li napokon počela živjeti zdravo, jesti pametno i samim time – mršavjeti!  Istoga trena, naviknuta na obrambene radnje i rečenice koje prate debeljuškaste, vesele i sretne ljude, zadignem preveliku košulju sa struka, stavim ruku do lakta pod lastiku na struku papagajskih hlača i viknem: „Pogledaj koliko sam smršavila!“  Presretna tetica me izgrlila i izljubila, no naredna dva sata u čudu me promatrala i obilazila oko mene.  Kada joj je žaruljica zasjala, ona prokomentira: „Vraga si ti smršavila, kupila si prevelike hlače!“  I eto, vidite, tko bi se tomu dosjetio!

Đurđa Vukelić-Rožić: humoreska

ŠOPING ili SHOPPING

    Volim sjaj i šarenilo velikih, prostranih, mirisnih supermarketa, hipermarketa i super hipermarketa. Radujem se pipanju, okretanju, ogledanju lijepih kutija od kartona, plastike, kovine, stakla… Zabavljam se čitajući deklaracije, tražeći nadnevke punjenja ili proizvodnje, sastojke pojedinih namirnica…Opuštam se dodirujući sve te šarene stvarčice, premještajući ih s polica u kolica. 
    Shopping je moja ovisnost. Kupnja - bolest. Groznica potrošačkog mentaliteta. Ako ne mogu zadovoljiti potrebe koje u mojoj duši rađaju svi mogući promidžbeni obični i jumbo plakati, TV-spotovi, novinski članci, natpisi na kapama i gaćicama sportskih uspješnika, prekrasni novinski oglasi u sjaju duginih boja – osjećam se jadno. 
    A to mi opet govori da sam posve normalna osoba s početka dvadeset i prvog stoljeća. Jer, kažu stručnjaci, sjeverna zemaljska polutka je odavno ogrezla u epidemiji potrošačke groznice. Golem dio one druge polulopte, ispod ekvatora, nema takvih problema.  Ljudi tamo nisu gladni kupnje – nego kruha.
    Premda sam, dakle, globalno frustrirana i liječim se kupnjom, posebno sam nesretna, na sasvim domaći način, ako moja susjeda Marica uspije isprobati neki novi proizvod prije mene.  Iako znam da se neki novi proizvodi kupuju baš zato da bi se isprobali, i na toj udarnoj, pokusnoj dozi i te kako zaradilo, ja, eto, ne mogu odoljeti toj napasti. Recimo, za subotnju kavicu u osam s Maricom, onako u kućnim haljinama i s viklerima u kosi, prije nadmudrivanja s  kumicama i zavođenja kumeka na placu, obvezno se jedna od nas potrudi nabaviti kakve fine stvarčice, po mogućnosti nove i lude. Kao na primjer, čokoladu s tikvicama i mrkvom, ili bombonijeru prepunu čokoladnih perla s laticama cvijeća. U lođi otvorimo prelijepu kutiju, a leptiri nam dolijeću sa svih strana.
    Tako mi iskušavamo nove proizvode, dijelimo naša iskustva s manje sretnim susjedama, koje zbog svojih kućnih ljubimaca ne mogu kupovati sve što žele.
    Opsjednutost kupnjom je zapravo skup sport. Osim što donosi zavist i jal prijatelja i poznanica, poprilično stanji novčanik. Pa se onda zbog strasti kupnje treba nečega i odricati. A odricati se znači manje trošiti, manje trošiti znači manje kupovati.
    Bez obzira na Maricu i zavidne poglede sretno udatih žena u našoj zgradi, ja se jako želim osloboditi svoga robovanja kupovanju. Za sada sam svoje kreditne kartice, koje doslovno jesu viza za kredit – čitaj minus – prepolovila na sjeverni i južni pol. Čekove više i ne tražim.  Sigurna sam da ih ne bi mogla ni dobiti. Ni za kakvu bajaderu.
    Unatoč tome ja i dalje provodim svoje slobodno vrijeme u supermarketima, pipkam i njuškam krasne nove stvarčice, zavodljive i praktične. Brižljivo odvagnem najkvalitetniji i najzgodniji proizvod i stavim ga u kolica.  I tako redom, od slastica do svaštica, od domaćih do uvoznih drangulija…I ne kradem, da se razumijemo. Ne krivotvorim novčanice i nemam kućnog ljubimca sa sumnjivim poslovnim transakcijama. Pa kako onda?
    Tako. Kako nisam nikomu obećala da ću čuvati svoju tajnu, reći ću vam. Gurajući kolica pažljivo ispred sebe... Zašto pažljivo? Pa da nekoga ne ozlijedim, zaboga! Dakle, gurajući kolica pažljivo ispred sebe, u koja sam još smjestila i košaricu, uredno slažem sve one artikle i predmete koje doista želim kupiti, stoga što su lijepi, potrebni ili ih želim darovati. Kada su kolica pretrpana, onda neke nužne stvarčice stavim u košaricu koju pažljivo smještam uvijek na vrh svih tih radosti.
    Na blagajni “do deset proizvoda” najkraći je red. Kolica obično zaboravim u nekom zabačenom kutu, košaricu odnesem do blagajne i galantno se odšetam na svjež zrak, sretna što sam, eto, toliko mnogo kupovala.
    Naposljetku, tko je rekao da je zabranjeno pipkati i mirisati stvari u dućanu? Nigdje ne piše ni da je zabranjeno provozati ih između polica…