Slavica Aralica | Kamenice

Nagazio gas Antiprotivni(čitaj: moj Bračni koji je uvijek na drugoj strani barikade kad je moje mišljenje u pitanju) ne bismo li uhvatili trajekt iz Orebića za Korčulu i eto nas na mulu. I mi i trajekt. On pun ko brod, ali još zijeva. Razletio se Bračni da nađe karte, a ja se cvrčim u autu na suncu i gledam trajektu u usta. I eto moje vozne polovice, maše kartama, ulijeće u auto i da će krenuti, kadli trajekt podigne i sidro i donju "čeljust" i ni pet ni šest, mirno krene. A vidi nas, gleda u nas. Gledamo i mi njega u onu razjapljenu utrobu koja polako zatvara usta, mašemo kartama, vičemo. On gluh. Vozi po svome. A sljedeći ide tek za uru i po. A vani prži. Cvrče noge u zatvorenim cipelama, spominje mi Bračni i potkošulju i duge rebe, i čarape, i finu košulju koja pamuka vidjela nije..(pa ne može gol kao Indijanac banuti doktoru u toplice, nije red). Znam što ćemo. Idemo pojesti negdje kamenice, pa jesmo li upravo prošli Malostonski zaljev, riznicu školjaka ili nismo. I nije li baš danas Bračnome rođendan. Priupitam prvog mještanina gdje je prava konoba za to i on nas uputi u Kapetanovu kuću, pješice desetak minuta uz more, po babljem suncu koje ne žali ni truda ni stupnjeva. Eto je pred nama: lijepa terasa nad morem, natkrivena, ispod se grgljaju valovi, a bogme i naši želuci ne zaostaju. Stiže i konobar, mali tamnoputi Filipinac koji se ničim izazvan smiješi kao kamenica na tanjuru. Pitam za svaki slučaj imaju li ih . On se i dalje smiješi, nešto maše glavom pa zove kolegu, opet  Filipinca koji potvrdi da ne govore hrvatski. Na engleskom. Sad se mi smiješimo. U naše vrijeme(čitaj prije više od pola stoljeća) engleski nije bio obavezan u školi). Probam na francuskom. Nula bodova. Pokazujem na školjke nacrtane na panou uz konobu, a oni se i dalje smiješe i odmahuju glavom. Odustajemo. Nasmiješimo se i idemo dalje u potragu proklinjući zapošljavanje stranaca koji ne znaju beknuti hrvatski, a naša besposlena mladost sjedi po kafićima i uludo troši svoj materinji jezik. Nisu li tu mogli piti kavu i prevoditi što gosti žele.

Nakon dvadesetak metara opet neka domaća konoba, s domaćom konobaricom, ali bez domaćih školjaka. Kaže, premali promet, a školjke osjetljive pa ih, nakon što su turisti odletjeli na sjever, više ne spremaju. Još nas upozori da se pričuvamo starih školjaka, nije se s njima šaliti. Mogu nam raditi o glavi. Nema šanse kad ih nismo ni kušali. Prošla me volja, ali ne i glad. Ostalo je još četrdesetak minuta do trajekta, možemo pojesti, recimo palačinke. Da bar tako mršavo proslavimo rođendan Antiprotivnog kad nije  moglo na velika zvona:uz kamenice i neku old timer butelju. I nađemo treći restoran: nema Filipinaca, nema školjaka, ali nema ni palačinki. Nije srce sezone. A oni peku samo za furešte.

Znači,  po onoj ćemo narodnoj: "Podne je, vadi kruv iz torbe". Iliti, vadi sendviče što si ih ponijela (i popila pištulu od Antiprotivnog da koja to budala nosi sendviče, a na svakom koraku domaća konoba), sjedi na klupu i čekaj trajekt i iduću sezonu. Kao u studentsko doba. A samo smo htjeli biti pravi turisti i pojesti nešto domaće, recimo kamenice na korak od uzgajališta (ne biste vjerovali, baš kamenica!?). Možda drugi put kad nam utekne trajekt, kad bude srce sezone, kad u restoranima uz more budu govorili hrvatski i, naravno, kad bude kamenica. Onih obližnjih, malostonskih. Dotle ćemo, za svaki slučaj, upisati tečaj engleskog da ne idemo neuki i nepismeni po svojoj hrvatskoj zemlji. I opet, za svaki slučaj, ponijeti sa sobom sendviče jer možda i srce sezone omane. Ili se Malostonci (radi zaštite turista) prebace na uzgoj peradi umjesto školjaka.