Ruža Silađev | Sebična ljubav

U vrtu Beskrajno Zeleno proljeće je bilo u punom zamahu. U tom vrtu rasla je Mahuna, a sa njene desne strane, rastao je Grašak. Sa njene lijeve strane rastao je Grah. Sunce je grijalo, a blaga kišica je dolazila često vrtu u posjet. Ljudi čiji je bio taj vrt, su marljivo okopavali zemlju i plijevili korov. Sve je bilo kako treba da bi narasli. Oni su rasli u slozi. Šaputali su međusobno, razmjenjivali misli i tajne i uživali u proljeću.

- Draga Mahuno, jučer si pružila jednu svoju lozicu prema Grahu. Znači li to, dušo, da njega više voliš od mene? - rekao je jednom Grašak.

- Ne, mili, volim vas obojicu podjednako. Sutra ću svojom lozicom zagrliti tebe.-rekla je Mahuna.

Tako je i bilo. Već narednog jutra Mahuna je svojom novom lozicom zagrlila grašak.

Ushićen naklonošću Mahune, Grašak je pružio svoju novu lozicu prema njoj. Snažno ju je zagrlio i rekao:

- Mnogo te volim ljubavi !

- Ja te također obožavam, draga ! - rekao je Grah i obgrlio Mahunu svojom novom lozicom.

Svih sljedećih dana Grašak i Grah su se nastavili nadmetati tko će snažnije i toplije zagrliti mahunu. Pružali su svoje mlade izbojke prema njoj. Sve više su se umatali oko nje. Mahuna je u početku bila oduševljena njihovim ljubavima. Godilo joj je što se otimaju za njenu naklonost.

Grah i Grašak su bivali sve jači i snažniji. Od siline njihovih zagrljaja Mahuna više nije znala tko ju više voli. Da li je to Grašak ili Grah. Bilo joj je sve više tijesno u njihovom naručju. Svojim lišćem i grančicama su ju potpuno omotali. Zaklonili su joj sunce, kišu i vjetar. Ona je sve manje dobijala svjetlosti i zraka a bilo joj je neprijatno odbiti njihovu ljubav da se ne uvrijede.

Mahuna je sve više žeđala i gladovala. Nije mogla rasti niti razvijati se. Počela je kopniti. Lišće joj je zakržljalo i ublijedilo. Bolovala je.

- Što se to s tobom događa, ljubavi? - upitao ju je Grah.

- Zašto si tako krhka, draga?- upitao je Grašak.

- Ne znam, dragi moji. Gubim snagu svaki dan sve više. - odgovorila je iznemogla Mahuna.

Prolazio je dan za danom, a Mahuna je gubila bitku sa životom. Grašak i Grah su je sve više grlili i voljeli, a ona je nestajala u njihovim zagrljajima. Jednoga dana dok su zujale pčele i cvjetali jorgovani Mahuna je uvenula.

Grašak i Grah su mnogo tugovali za njom, a nisu se sjetili da je Mahuna uvenula zbog njihove prevelike i sebične ljubavi.

Ruža Silađev | Želja

                                                       

                  ( Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je sasvim slučajna)

   U vlaku sam Novi Sad - Sombor. Večer je oko dvadeset sati. Kažu vozi nas ruski vlak. Nenaviknuta još od devedesetih godina prošloga stoljeća na bilo kakve ugodnosti putovanja željeznicom, ovaj put sam baš lijepo iznenađena. Veljača je, a u vlaku toplo. Svira tiha, nenamjetljiva glazba. Kiša se slijeva po prozorima i promiču skoro mistična svjetla iz naselja kroz koja vlak prolazi kao i iz onih udaljenijih. Putnici se ušuškali i većinom zure u svoje mobilne. Ne čuje se onaj tako poznati, davno proživljeni žagor iz školskih dana, dok sam putovala svaki dan u školu. Svatko je sa svojim mislima i nitko ne obraća pozornost na suputnika pored sebe, a naročtio ne na druge putnike.

• Sledeća stanica Futog !- začu se razglas. Vlak usporava.

• Futog!

Vlak se zaustavlja. Putnici izlaze, a novi ulaze. Rekla bih da su to većinom radnici građevinari koji rade tu u okolici grada. Iscrpljeni tjednim radom, pokisli, umorno sjedaju. Iz mojih misli prenu me poznati razdragani glas:

• Ooo! Dobar večer, gospođo! Od kuda vi? Sigurno od djece?

Ruža Silađev | Uskrs na salašu

Stojali smo na salašu. Po' Dunovom. Nikoliko duži iza salaša se prostirala šuma Srebrenica. Isprid salaša dokle god okim možeš dosegnit, velika ledina, pa njive upravo do sela. Čini mi se da su sva doba godine prvo kod nas stizala. Pogotovu proliće. Naš stari  je izajutra izlazijo prid salaš, skinijo šešir, izmolijo Očenaš, digo glavu prama nebu i meriso prvo šumu.

     -    Ala merišu vrbe. - onda bi se okrenijo prama njivama.- Merišu oranja i  mlada žita.  Uskrs je blizu.

Stvarno. Jata tičica su se vraćala u šumu. Garvanovi, vrane i vrapci su đalakali od ranoga jutra do kasne večeri, po cile dane. Mlada žita su zazelenila po njiva. U šipragu rozno procvale trgunjice i kukinje se osule bilim cvitom, a nuz panjeve ljubičice i visibabe.

     -    Vidi, kako je nebo čisto i jasno ko tvoje okice - reko mi je stari.

A, uveče ka'se nebo ospe zvizdama i majka i stari su voljili izmolit Pozdravljenje napolju prid salašom. Svaka petka uveče svima nama su kazivali:

        - Oprašćajte.

Izašli su napolje čim zvizde izajdu i osamili  se. Majka je ošla na jednu stranu, a stari na drugu. Molili su se svako za se. Izrekli ispovid i zamolili Svevičnjega za oprost. Do ujtru nisu ništa jili ni pili. Kad počme svanjivat, prija neg što izajde sunce, obadvoj su odrizali koricu kruva i ope ošli napolje malo dalje od salaša. 

Ruža Silađev | Biti žut

 

Osvanuo još uvijek zimski dan. Istina, snijeg se počeo otapati, jer mu zubato sunce priječi ostanak u vrtu Beskrajno Zeleno. Ožujak  dobrano hladi, a  sjeverac puše i ne da se. Još malo, pa će podne, a cvjetići žućkaste boje stisnuli latice između zelenih listića i drijemaju. 

- Gugu, gu! Gugu, gu! Što ja to vidim?! – iznenađeno kliknu grlica skakučući uz ivičnjak vrta. - Vas ovdje jučer nije bilo!

- Bili smo tu! Bili smo tu!- probudiše se cvjetići i širom otvore svoje latice prelijepe žute boje.

- Oooo, oh!- oduševljeno uskliknu grlica, trava i napupjele forzicije, zanesene ljepotom žutih cvjetova. - Jučer ste bili zelene boje a danas...

- Da, da. Ni mi to baš ne razumijemo najbolje, ali noćas je bila noć punog mjeseca. - rekoše cvjetovi.

- Prošla noć je bila puna čarolija. –reče jedan od njih. Nebo je bilo vedro, nigdje nijednog oblačka. Vjetar je stao, a mraz je nečujno napustio naš vrt. Ja sam drijemao, ali sigurno znam da su se zvijezde otimale o naklonost mjeseca. On je bio okrugao i velik kao najveći kotač, sjajan i kao od meda žut. Plovio je lagano nebeskim svodom. Provlačio se među paperjastim oblačićima, zaplitao se u ogoljele krošnje breza i jablana. Namigivao je zvjezdicama. Sakrivao se iza tamnih oblaka, a onda opet izronio na nekom bijelom oblačku. Gledao sam u njega i više ne znam da li sam sanjao. Smiješio mi se i šaputao cijele noći:

- Budi i ti žut. Kao ja. Budi žut... Budi žut…

- A, kako ti je ime, mili?-upita tanana forzicija.

- E, to mi je jutros u zoru došapnula zvjezdica mjesečeva sestrica. Šafran.- reče.

Draga djeco, šafran na perzijskom jeziku znači BITI ŽUT. 

                                  

Ruža Silađev | Fakultet

                                                               

     Na selu u današnje vrijeme nema super marketa. Tu su male, privatne  prodavnice u kojima se može naći sve od maloprodajne robe. Ulazim u jednu od njih. Prostorno nije veća od tridesetak kvadrata, ali je krcata robom. Police su od poda do stropa, natrpane svim i svačim. Prodavačica jedva prolazi između polica i pulta između kojih je jedva sedamdesetak centimetara. Pri prolazu nema šanse da nešto ne sruši i pri najmanjem nekontrolisanom pokretu. Ispred pulta je također naslagana roba i kupac ima šezdesetak centimetara da priđe kasi. Ostali, kada ih ima, stoje u redu jedno iza drugoga kao sardine u konzervi. Roba se ne može ni zamijetiti od silnog šarenila, već se morate obratiti prodavačici i reći što vam treba.

Ruža Silađev | Nova haljina

Moj otac je već prvih godina braka obolio od tuberkuloze i nije bio sposoban za teške poslove. Sjećanja mi sežu u pedesete godine prošloga stoljeća i duga ljeta provedena sa njim i sa sestrom Anom četiri godine mlađom od mene.Tek smo se uselili u novu kuću nabijenu od zemlje. Samo na jednoj sobi smo imali pravi, novi prozor i vrata. U drugoj sobi su stajala dva trougla izrezana u zidu. Na njima su bila zazidana stakla nadomještajući prozore koji se nisu mogli otvarati. Na par soba, tata je sam napravio vrata od nekih grubih komada drveta. Na jednome mjestu gdje su također trebala stajati vrata, roditelji su postavili „bubu“ , grubu tkaninu od konopljinih vlakana.

Ruža Silađev | Glista Krista i vrabac Dživ Džan

U kasno proljetno popodne pala je Kišica Rosica u vrt Beskrajno Zeleno.

- Baš mi je lijepo! Sasvim sam se osvježila!- uzviknula je trešnja u cvijetu svojim susjedima u vrtu. Latice sa njenih cvjetova su lagano zaplovile zrakom u znak potpore. Lišće je zašuštalo u istom cilju.

- I meni je sasvim ugodno - protresao je orah svojim snažnim granama.

Trava je sijala kristalnim Rosicinim kapima. Cvijeće se budilo iz prijatnog popodnevnog drijemeža. Zumbuli su čavrljali u svojim busovima, a grlice i golubovi su krenuli u polje po svoj večernji obrok.

Vrabac Dživ Džan je sletio sa krova i uživao u barici vode. Obavljao je svoju toaletu pred spavanje. Skakutao je po barici, umakao krila, pa ih onda širio i razdragano prskao svuda oko sebe. Prevrtao se po strani, dubio na glavi, legao na leđa i mahao nožicama po zraku. Kad su mu dosadile vratolomije skakutao je po vrtu i pjevao:

Ruža Silađev | Zlatnom žlicom i vilicom

Sjedim na terasi jednog od hotela Burdž Kalifa (Toranj Kalifa) na 122. katu (422m. visine), najviše zgrade na svijetu od 828 metara. Palača je vlasništvo vladara-šeika Dubaija. Pijuckam sok egzotičnog voća cijeđenog preda mnom. Ne znam da li me više opija miris i ukus soka ili ono što vidim pred sobom. Bezbrojni neboderi kao da su svi od kristala na isto toliko umjetnih otoka koji se čine da plivaju u moru mijenjajući boju od srebrne, plave, zelene, tvoreći prave smaragdne vode. U daljini se nazire sivkasto žuta pustinja koja kasnije predvečer postaje narančasto crvena. Sama sam. Uživam u nestvarnim prizorima i čekam moje blizance Blagicu i Boruta da završe predavanja o unapređenju svjetskoga gospodarstva. Oni su menadžeri u svojoj branši.

Ruža Silađev | Balada o ljubici

             Zasijalo sunce. Okopnili snjegovi. Zimi je došao kraj. Probudile se travčice iz zimskoga sna u vrtu Beskrajno Zeleno. Jato vrabaca je postalo bučnije i razigralo se u letu. Mravičak Radičak krenuo po svoje zrno žita u mravlji hambar. Umorio se noseći ga,  pa  umoran sjede. Nešto mu divno zamiriše. Okrene glavicu lijevo, desno, pogleda gore, kad ono nad njim se nadvila ljubica. Bijaše ona u zelenoj haljinici, sa plavom frizurom na lokne i bijelim licem poput snijega. Pozdravi ga čarobno zlatno žutim osmjehom.

              -   Dobro jutro, Mravičku Radičku ! Jesi li se zimus odmorio? 

             - Jesam – odgovori mrav - krenuo sam u ambar po doručak. A, što ima novoga kod vas u svijetu ljubica? - i pogleda gore u ljubicu te istoga trena posta radostan i veseo.

              -  Zemlja nas je nahranila - kaže ljubica - a jednoga jutra me je probudilo sunce:

             -   Ustani, ljubice, ja ću te ogrijati, a darivat ću ti i jedan mali zračak za tvoj osmjeh. Tako se moj osmjeh obojio u zlatno žutu sunčevu boju.

                     Usred njihova razgovora začu se:

              -    Zzzzz... 

             Spusti se Pčelica Vrijednica, omamljena mirisom, na ljubičinu laticu. 

Ruža Silađev | Sidro

(Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je sasvim slučajna)

*

   Prvo što je ugledala bio je stalak iznad nje na kojemu je visila flaša sa infuzijom. Preznula se kad je razaznala da ta infuzija dotiče u njezinu ruku.

• Pali ste, gospođo.- nježno je rekla medicinska sestra brišući joj znoj sa čela.

   Prisjećala se da je krenula odneti bratu uskršnji kolač. Stajala je tik uz cestu ispred prijelaza za pješake. Srela se tu sa poznanicima iz sela. Čestitali su jedni drugima Uskrs i čavrljali dok se na semaforu ne upali zeleno. Vozila su nailazila jedno za drugim. Po karoserijama i registracijskim tablicama vidjelo se da su vozila mahom inostrana. Stigli su gosti iz bližih i daljih zemalja da proslave najveći kršćanski blagdan u rodnome mjestu sa svojim roditeljima, braćom, sestrama i prijateljima. Auta su bila uglancana i dotjerana do visokog sjaja. Putnici u njima su  bili nasmijani, oglašavale su se sirene, veselo su mahali prolaznicima i njima što su čekali na semaforu zeleno. Selo je to, gdje svako svakoga poznaje. Pomno je zagledala auta i njihovu unutrašnjost, mada su brzo prolazili. I...U četvrtom autu koje je nailazilo vidje svoga jedinca. Protrljala je oči kao da je željela potvrdu da je dobro vidjela. Da, jeste, on je! Sada je već bila sigurna. Stigao je čak iz Nizozemske. Na suvozačevu mjestu, sudeći po obrisima figure, sjedila je njegova supruga. Tek je dvije godine kako su u braku, pomisli. Srce joj je počelo naglo udarati. Iskorači iz gomile ljudi, podiže lijevu ruku i nevješto mahnu njome prema sinu. Vidjeo ju je! Osjećala je to duboko u prsima. Nije stao. Produžio je istim tempom onako kako je i vozio dok je još nije primijetio.

Ruža Silađev | Zimske avanture jedne bubamare

U vrtu Beskrajno Zeleno su svi željno iščekivali proljeće.  Radovale su mu se i bubamare. Crvene sa crnim točkicama. Prvi zraci sunca su ih izmamili van. Svi iz njihove obitelji su bili na broju osim jedne njihove sestrice koja je jesenas netragom nestala. 

                - Ah ta djeca!- često bi znala tužno reći mama bubamara.

                 - Ne budi žalosna, draga, ta i onako će nas naša dječica jednom napustiti. Zar se ne raduješ našim budućim unucima? – tješio ju je njen voljeni muž.

                 Brinuli su tata i mama, bubamarko i bubamarka kao i svi roditelji. Nisu znali da ovaj put nisu imali razloga za zabrinutost.                                                              

                 Njihova divna kćerkica je jesenas slučajno sletjela na lijevu trepavicu jednoga  dječaka u vrtu Beskrajno Zeleno. 

                 - Ko me to tako zagolicao?! – protrljao je oko dječak.                 

                 U ruci mu se našla crvena bubamara sa točno sedam crnih točkica na leđima. Nadasve mu je bilo drago što ju je upoznao. Bila je tako majušna i nemoćna na njegovom dlanu. Bila je iznimno  dražesna. 

• Draga, bubamaro, više te neću pustiti jer vani postaje hladno. Povešću te sa mnom u kuću. Ti ćeš biti moja prijateljica Bubamarka Danka.

Ruža Silađev | Batak

Postavljam trpezu. Već je sve pripremljeno samo još donosim pečenu piletinu koja je danas na redu. Na tanjuru se smiješe rumeni bataci, karabataci i krilca zadivljujućih veličina sa rumenom, hrskavom kožicom. Danas se i u seoskim domaćinstvima za tili čas uzgoje pilići zahvaljujući raznim potrebnim  dodacima za hranu kao i lijekovima ukoliko se dogodi nešto nepredvidivo.

Bilo kada da je piletina na stolu, sjetim se epizodica oko jela, iz djetinjstva. Naime, nasadi kokošaka su se stvarali samo u proljeće. Ono što je kvočka izvela, kljuckalo je kukuruznu prekrupu i gdje koju travčicu po dvorištu.

Ruža Silađev | Bilo u svinjara

Iz knjige Šokica pripovida


          

S prolića rano još i prija Jozipa ako je vrime dozvolilo, moj otac, uja Marko, kum Laza i još niki par ljudi i’sela se skajaru pa idu tirat čopore svinja priko Dunova. Na šumcku ispašu  i na žir. Prilazili su Dunov priko mosta  kod Gomboša( Bogojeva). Isprid čopora magarac sa zvonim na vratu, a oko čopora desetak kerova pulina što su jim u pomoći bili. Zotaj posov bi svinjari ostavili nikoliko matori  krmača koje su već bile istrenirane za it priko. One su vodile cile čopore koji bi  lipo polako priko mosta prilazili. Priko toga staroga mosta je išla i štreka. Zoto su morali najpri it na most dogovorit se tačno vrime u koje mogu prit. Skretničari bi onda digli rampu, voz nije smijo na most, a svinjari bi priveli njeve čopore.

Ruža Silađev | Od matere

Sonta, Vojvođanska ulica sa crkvom Sveti Lovro.

        Čujem je.
Mete sokak. Metlom od metlinja. Struže po patosu izlizanom,  dotrajalom metlom. Još prvač je rekla ocu da je metla dotrajala i da bi tribalo novo metlinje  ’no što je jesenas isikla, a visi lipo obisito u šupe tamo di su motike, samo triba svezat i napravit novu metlu.

-    Ko da si reko ne, a ne de! – čujem je jasno.

Nastavlja mest. U srdžbe sve brže i brže. Digla se u ranu zoru još malo prija četiri. Da očisti okolo kuće, naprid u dvoru, natrag u dvoru, da pokupi cvit sa staze ispod bile trišnje, da narani živinu i da je vode, da donese kruva i da napravi fruštuk.

Ruža Silađev | Jalova

     Najgorje je je bilo kad se išlo prid Kirbaj prat, na Baru, jel u Jamače. Žene kad završu sa pranjom, nako u skuta zaronu u vodu. Zagmuru se. Plivu, ciriku se. Zadignu košuljce, peru prsa. Nijedna se ne stidi, niti to ko zagleda. Zna se čemu su prsa. Da otraniš dicu! Potli nji dvoj, troj, već postanu svisita do pojasa. A, njezina evo do tridestdvi još jedra. Stoju ko dvi dinje. Ta, sramota se i pokazat i vako ka je sprimita, a kamoli u mokromu košuljcu. Vidi se oma po njoje da nema „ni diteta ni grdeta“. Ko da je na čelu piše, JALOVA.

Ruža Silađev | Kokoš

Kažu ljudi: „svud pojdi, al’ doma dojdi“. Sad u starosti vidim da mi  puno znači što sam doma. Ako sam usamita, radosna, jel žalosna, dovoljno je izajt na vraca od sokaka. Niko uvik projde, upita ti i kaže, utiši, jel oraduje. U svojemu nisi nikad sam.

    
U zadnje vrime, voljim otit na etno sekciju. Sastanemo se nas nikoliko žena i mlađi i stariji. Koja štrika ljope, koja šlinga, koja mota vunu. Mene je doma dosta rada sa očima, pa onda mogu pomoć štogoda krupno. Mogu motat vunu, jel kuvat kafu, ponudit sok, servirat ako je kojagod donela kaka kolača, jel peretaka, jel oprat sude.

Ruža Silađev | Listopadcke večernje

By Szeder László - Own work, CC BY-SA 4.0,
https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=42440489

Zažuti kajsija, pa oblidi. Kiselo drvo ocrveni, a krezentini i zimcke ruže pune bubuljaka. Stiže oktobar. Ka' su naši stari u Sonte učili Šokačku čitanku zvali su ga listopad. Ka' se počelo učit prvo bukvar na ćirilice posto je oktobar, a di ko ga je zvo i oktomber. Novo ruvo navuče oktomber! Žuto, crveno i kafano. I lipo ti bit u selu di si se rodijo. U buradima je vino za pit. Rampaš. Prija se oma uto doba subotom čuli rogovi da sviru sokakovima. Onda i znadeš da su niki kaparisali kaku divojku. Bilo je svatova „ko mračne trave“!

              

U prisunju se grije živad. Na sokaku didaci i bake sidu pod penđerom i oni se  griju na jesenckomu suncu. Ispod strija duvan suv. Mlađi svit bere kukuruze. Kupu se bundive po polju. Siče se kukuruzvina i kolija sa vozovima prolazu selom.